Saghar iz Dugog Sela prije sedam godina pješice je prešao 7000 kilometara, danas predstavlja Hrvatsku na nacionalnoj razini igrajući kriket
Čim je stigao u Hrvatsku i počeo živjeti ovdje osjetio je mir, što ga je samo ojačalo
Razlikuješ se samo ako te drugi takvim vide. Svi imamo predrasude i skloni smo ljude smještati u ladice: stranac, osoba s invaliditetom, starija osoba, psihopat, ubojica, rasist, autistična osoba. Takvi stereotipi mogu dovesti do osjećaja isključenosti i nepripadanja. Isključivanje počinje jezikom i etiketiranjem ljudi. Drugačiji si tek kada te netko drugi takvim označi. A jednom kada dobiješ određenu etiketu, vrlo je teško probiti predrasude koje uz nju dolaze.
Invisible Cities donosi priče stanovnika velikih gradova. Ljudi koji su na neki način gurnuti na marginu, često zbog načina na koji ih drugi promatraju i etiketiraju. To su takozvani “nevidljivi ljudi”, čiju prošlost i životne priče najčešće ne poznajemo. U ovom serijalu tekstova možete pronaći osobne priče ljudi koji se ne čuju jer su na neki način drugačiji, priče o tome kako vide i osjećaju grad i društvo u kojem žive. U nastavku čitate priču Saghara Manzoora koji se za svoj život u stranoj državi izborio korak po korak. Putujući iz Pakistana spavao je na otvorenom, ponekad bez osnovnih stvari za život kao što je hrana. Nekoliko puta je deportiran natrag u Bosnu, već kad je bio pred odredištem. Cijelo putovanje ojačalo je njegovu vjeru, koja je kanalizirala mentalnu snagu potrebnu da preživi najteže trenutke.
***
U Hrvatskoj je već sedam godina. Izabran je da igra kriket za nacionalni tim. Sport mu toliko znači da zbog njega putuje iz Dugog Sela do Mladosti te povremeno do Sesvetskog Kraljevca, gdje treninge odrađuje njegov klub Zagreb Sokol.
Saghar Manzoor je svoj put iz Pakistana započeo pješice. Da bi došao do današnjeg života i mira u srcu koji je ovdje osjetio, morao je prijeći preko šest zemalja. Iz Pakistana se prvo zaputio u Iran. Iz Irana u Tursku, pa od tamo do Grčke. Od Grčke je pješice dalje krenuo prema Makedoniji, pa su ga noge odvele do Srbije i napokon Bosne i Hercegovine.
"U Bihaću sam proživio šest iznimno teških mjeseci", rekao je Manzoor.
Policija ga je pet puta uhvatila u šumi dok je napredovao i uvijek bi ga deportirala natrag. Našao bi se ponovno na mjestu na kojem nema mjesta za spavanje, tamo nema hrane. Pritom je znao da njegova obitelj nije dovoljno financijski stabilna da mu pošalje novac kojim bi utišao glad ili si pribavio bilo koje druge potrepštine. To ga nije nagnalo da odustane.
"Rekao bih si 'Okej možda ovo nije bilo moje vrijeme' i tako svaki put kad bi me vratili. Uvijek bih se pomolio Bogu da mi da mir u srcu i strpljenje da preživim situaciju u kojoj sam se našao", kazao je Manzoor.
Prvog dana u Hrvatskoj pomogao mu je Centar za integraciju izbjeglica SOL. Dobio je azil i od tada živi ovdje pod statusom izbjeglice. Kad je tek stigao, nije znao nikoga, ali odmah je osjetio sam mir i tvrdi da mu je to dosta ojačalo vjeru.
Što se tiče ljudi, svjestan je realnosti. Svugdje u svijetu ima onih dobrih, kao i onih koji to baš i nisu. Nasreću, rekao je, oko sebe ima ove prve te se nada da nikad neće napustiti Hrvatsku.
Tekst je prevela i uredila Marina Malenica.
***
Članak je nastao u sklopu ERASMUS BIP Invisible Cities održanom od 4. do 9. svibnja u Zagrebu pod vodstvom Nensi Blažević, a originalno je objavljen na portalu www.invisible-cities.eu.
Projekt Invisible Cities pokrenut je 2016. godine, a od 2019. godine dobio je međunarodnu dimenziju. Internacionalni tim studenata svake godine zajedno radi na novim portretima i pričama. Izdanja Invisible Cities programa održana su u Solunu 2022., Antwerpenu 2023., Cluj-Napoci 2024., Helsinkiju 2025. te u Zagreb 2026. godine.
