Razlikuješ se samo ako te drugi takvim vide.Svi imamo predrasude i skloni smo ljude smještati u ladice: stranac, osoba s invaliditetom, starija osoba, psihopat, ubojica, rasist, autistična osoba. Takvi stereotipi mogu dovesti do osjećaja isključenosti i nepripadanja. Isključivanje počinje jezikom i etiketiranjem ljudi. Drugačiji si tek kada te netko drugi takvim označi. A jednom kada dobiješ određenu etiketu, vrlo je teško probiti predrasude koje uz nju dolaze.
Invisible Cities donosi priče stanovnika velikih gradova. Ljudi koji su na neki način gurnuti na marginu, često zbog načina na koji ih drugi promatraju i etiketiraju. To su takozvani “nevidljivi ljudi”, čiju prošlost i životne priče najčešće ne poznajemo. U ovom serijalu tekstova možete pronaći osobne priče ljudi koji se ne čuju jer su na neki način drugačiji, priče o tome kako vide i osjećaju grad i društvo u kojem žive. U nastavku čitate priču o Lani, 43-godišnjoj Zagrepčanki koja je utjehu nakon nasilnog braka pronašla u “uradi sam” projektima.
***
Žuta haljina može Lani uljepšati cijeli dan. Od starih traperica zna napraviti ruksak, a pokvarena perilica rublja za nju je samo izazov koji čeka rješenje. Ova 43-godišnjakinja iz Zagreba kroz život prolazi s nevjerojatnom upornošću i kreativnošću, uvijek tražeći ljepotu tamo gdje je drugi ne vide.
"Dosadi mi tuga. Zato uvijek moram nešto stvarati, popravljati ili učiniti boljim", govori kroz smijeh Lana.
Lana je psihologinja, majka dvoje djece i strastvena zaljubljenica u "uradi sam" projekte. Tijekom godina sama je naučila šivati, obnavljati namještaj pa čak i popravljati elektroniku uz pomoć YouTubea i Pinteresta. Njezin dom prepun je predmeta koje su drugi odbacili, a ona im je udahnula potpuno novi život. Taj proces naziva reintegracijom.
"Potpuno sve na mojoj terasi pronađeno je u smeću. Obožavam pogledati nešto što su ljudi odbacili i zamisliti što bi moglo postati", govori ponosno.
Sa sinom je od starih traperica napravila ručno izrađen tabure s džepovima za kokice i daljinske upravljače. Stari kuhinjski ormarići postali su namještaj za terasu, a odbačeni jastuci dobili su drugu priliku. No za Lanu stvaranje znači puno više od održivosti ili uređenja doma.
"Kad su mi ruke zaposlene, misli mi se smire", objašnjava Lana.
Naučiti ponovno disati
Ljubav prema obnavljanju i stvaranju rodila se u jednom od najtežih razdoblja njezina života, nakon odlaska iz nasilnog braka.
"Tada sam se osjećala potpuno izgubljeno. Kao da sam nestala", govori tiho Lana.
Terasa je postala jedno od prvih mjesta na kojem je polako ponovno počela pronalaziti sebe. Večerima je malenom spužvicom ručno oslikavala svaki detalj na zidovima.
"Ta terasa postala je moja terapija prije nego što sam toga uopće bila svjesna. Dok su mi ruke radile, misli su polako utihnule", kaže Lana.
Obnavljanje odbačenih predmeta promijenilo je i način na koji je gledala samu sebe.
"Možda zato toliko volim recikliranje. Shvatila sam da ono što ljudi smatraju slomljenim ili bezvrijednim i dalje može postati lijepo", govori Lana razmišljajući.
Novi rođendan
Jedan trenutak posebno joj je ostao urezan u pamćenje. Lana se točno sjeća datuma i vremena kada je prvi put istinski osjetila ljubav prema sebi, 12. lipnja u 17:15.
"Sjedila sam na terasi okružena svim stvarima koje sam sama napravil. I odjednom sam osjetila toplinu kako mi se širi tijelom", prisjetila se.
Kaže da se tada prvi put u životu osjećala potpuno povezano sa sobom.
"Bilo je to kao novi rođendan. Zato svake godine 12. lipnja slavim taj dan", kaže Lana uz osmijeh.
Danas Lana želi spojiti kreativnost i psihologiju kroz radionice za žene. Vjeruje da zajedničko stvaranje može pomoći ljudima da se ponovno povežu, i sa sobom i s drugima.
"Ne treba nam više savršenstva. Treba nam više empatije, prihvaćanja i ljubavi", zaključila je Lana.
Tekst je prevela i uredila: Aurora Španjić
***
Članak je nastao u sklopu ERASMUS BIP Invisible Cities održanom od 4. do 9. svibnja u Zagrebu pod vodstvom Nensi Blažević, a originalno je objavljen na portalu www.invisible-cities.eu.
Projekt Invisible Cities pokrenut je 2016. godine, a od 2019. godine dobio je međunarodnu dimenziju. Internacionalni tim studenata svake godine zajedno radi na novim portretima i pričama. Izdanja Invisible Cities programa održana su u Solunu 2022., Antwerpenu 2023., Cluj-Napoci 2024., Helsinkiju 2025. te u Zagreb 2026. godine