Riefenstahl u zagrebačkom Dokukinu
Matej Lesi i Goethe-Institut Kroatien

'Umjetnosti je potrebna autonomija, ali ona ne bi smjela biti izgovor za izbjegavanje političkih i društvenih pitanja'

Projekcija dokumentarnog filma Riefenstahl u zagrebačkom Dokukinu otvorila je raspravu o umjetničkoj odgovornosti, manipulaciji slikom i odnosu društva prema vlastitoj prošlosti

Koliko umjetnost može biti odvojena od politike i može li estetska vrijednost nekog djela opravdati njegovu ideološku svrhu? Upravo takva pitanja bila su dio rasprave nakon projekcije dokumentarnog filma Riefenstahl u zagrebačkom Dokukinu, odnosno Surogatkinu Kulturno informativnog centra. Film se bavi životom i djelovanjem njemačke redateljice Leni Riefenstahl, jedne od najpoznatijih autorica nacističke propagande, koja je desetljećima nakon Drugog svjetskog rata nastojala oblikovati vlastitu biografiju i umanjiti svoju povezanost s nacističkim režimom.

O filmu i njegovim širim društvenim implikacijama razgovarali su filmska redateljica Judita Gamulin te germanist i kulturni znanstvenik Svjetlan Lacko Vidulić, a razgovor je moderirala Dina Pokrajac, filmska kritičarka, kustosica i voditeljica Dokukina.

Riefenstahl u zagrebačkom Dokukinu
Matej Lesi i Goethe-Institut Kroatien

Može li umjetnost biti apolitična?

Filmski jezik može utjecati na percepciju stvarnosti, tako je Reifenstahl u svojim filmovima, stvarajući monumentalne slike jedinstva, discipline i moći, nacističku ideologiju učinila privlačnom. Upravo je ta sposobnost estetiziranja političke poruke bila jedna od tema koju je istaknula Judita Gamulin.

"Meni se čini da je estetika zapravo sama po sebi ono etičko pitanje jer kako nešto prikazujemo određuje ono kako ćemo to nešto razumjeti. Njezini filmovi su uvjerljivi upravo zato što stvaraju neku potenciranu, poetiziranu i monumentalnu sliku o jedinstvu, o moći i nekoj povijesnoj nužnosti", istaknula je Gamulin te dodatno pojasnila da Leni upravo kroz estetiku svojem materijalu daje značenja, čime uspijeva normalizirati ono što se događa u kadru. Ističe da rad svakog autora tako funkcionira, pa i danas, no često sa vrlo bezopasnim ciljem.

Dodala je kako je odgovornost umjetnika danas posebno velika zbog goleme količine medijskog sadržaja kojem smo svakodnevno izloženi. Manipulacija pritom ne mora nužno uključivati lažne snimke ili digitalne intervencije. Odabir kadrova, glazbe i načina prikazivanja protagonista također može usmjeravati gledateljevo razumijevanje događaja.

Gamulin smatra da umjetnici ne bi trebali zanemarivati vlastitu ulogu u oblikovanju društvene stvarnosti, čak ni kada se njihova djela na prvi pogled ne bave političkim temama. Svaki umjetnički izbor, od onoga što se prikazuje do onoga što se izostavlja, nosi određeno značenje.

Germanist i kulturni znanstvenik Svjetlan Lacko Vidulić pritom je upozorio da političnost umjetnosti ne treba svoditi na obvezu umjetnika da se javno izražavaju o svakom aktualnom događaju. Umjetnosti je, smatra, potrebna autonomija, ali ona ne bi smjela služiti kao izgovor za izbjegavanje političkih i društvenih pitanja.

Arhivi kao prostor za sjećanje

Važan dio razgovora odnosio se i na arhivsku ostavštinu Leni Riefenstahl. Oko 700 kutija materijala, koje su postale dostupne nakon smrti njezina dugogodišnjeg partnera 2016. godine, otkrilo je koliko je pažljivo nastojala kontrolirati vlastitu biografiju i način na koji će je javnost pamtiti.

Vidulić je istaknuo da arhivi nisu samo mjesta pohrane dokumenata, nego i prostori u kojima se otvaraju potisnute priče i preispituju dominantne povijesne interpretacije. Posebno je upozorio na problem naslijeđene kulture sjećanja u postjugoslavenskom kontekstu, u kojem su brojne osobne i obiteljske priče dugo ostajale izvan javnog prostora.

Arhivski materijal, međutim, ne predstavlja automatski objektivnu istinu. Gamulin je tijekom razgovora napomenula da je iz iste građe moguće stvoriti više različitih filmskih interpretacija, zbog čega je važno osvijestiti tko bira materijal, kako ga oblikuje i s kojom namjerom. Komentiran je i propust tvoraca dokumentarca da u film uključe pisma raznih društvenih skupina koja su pristizala Leni, što je znatno oblikovalo kut filma.

Razumjeti prošlost ne znači opravdavati je

Možda je najosjetljivije pitanje razgovora bilo može li se današnjim kriterijima procjenjivati ponašanje umjetnika koji su stvarali i djelovali unutar totalitarnih režima. Jedna od sudionica iz publike upozorila je kako je teško u potpunosti razumjeti okolnosti u kojima je Riefenstahl živjela te da bi se buduće generacije mogle na sličan način propitivati o postupcima današnjih umjetnika.

Vidulić je odgovorio kako je važno razlikovati razumijevanje povijesnih okolnosti od etičkog opravdavanja nečijih postupaka.

"Treba razlikovati dvije stvari. Jedno je uživjeti se u situaciju prošlosti, to je nemoguće i naravno da ne možemo izravno osuditi pojedinca za postupke i tvrditi da bismo se mi postavili drugačije, a drugo je postaviti neka načelna etička pitanja. Ono što je zapravo najveće moralno pitanje Leni je što nakon rata nije nikada dopustila samoj sebi pa ni drugima propitivanje vlastite naivnosti i upetljanosti u taj režim", istaknuo je Vidulić.

Upravo se u tome nalazi jedna od ključnih poruka dokumentarnog filma, koja se, kako je zaključeno u razgovoru, može primjeniti i na ostale generacije umjetnika koji su stvarali u bilo kojem razdoblju. Problem Leni Riefenstahl nije samo njezina uloga u stvaranju propagandnih filmova, nego i desetljeća odbijanja da kritički preispita vlastito djelovanje.

1 / 1