Studentica veterinarka 'navlači' fiziološku otopinu
STUDENTSKA VETERINARSKA BOLNICA Naši pacijenti nečiji su najvažniji članovi obitelji
Iako su volonteri, moraju ispuniti mjesečnu kvotu sati rada u klinici, a u mjesecu imaju šest dežurstava
Utorak je i tri su sata. Stojim ispred klinike za unutarnje bolesti Studentske veterinarske bolnice, vlasnicima životinja poznatija kao Hitna veterinarska stanica, i čekam svoj dogovoreni termin za razgovor s vrlo zauzetim studentima. Dio studenata volontera već je pri kraju s dežurstvom dok dio tek kreće s početkom popodnevne smjene. Studentsku veterinarsku bolnicu i njezine četiri klinike vode profesori Veterinarskog fakulteta iza kojeg se bolnica i nalazi, a studenti volonteri tamo dolaze odmah nakon jutarnjih predavanja. Kroz prostorije klinike provela me studentica i volonterka Paula Čurić odjevena od glave do pete u ljubičastu medicinsku odjeću.
"Živiš na faksu nekih 30 sati u komadu i nosiš si puno hrane sa sobom", objasnila je buduća veterinarka Paula. Nadodala je da je zahvalna na prostoriji s krevetima koja je namijenjena baš njima jer uvijek mogu, kada ulove vremena, malo i prileći. Kao bitan faktor preživljavanja u klinici navela je i ispijanje puno kave da nadoknade energiju.
Pacijenti - psi i mačke s teškim slučajevima
Volontiranje u klinici ima više pozitivnih nego negativnih strana, kaže Paula. Ono im je u jednu ruku i uvježbavanje teorijskog znanja koje neki studenti, koji se nikada ne uključe u volontiranje, prije zapošljavanja ne primjene u praksi. Osim što još više nauče o životinjama, studenti volonteri nauče i o radu s ljudima.
"Nitko ti od profesora na predavanjima neće reći: 'E da bio je taj glupi vlasnik sa životinjom koji nam nije dao da provedemo tu i tu terapiju' ", objasnila je Paula.
Police s epruvetama u 'Psećoj' ambulanti
S teškim se vlasnicima susreću svakodnevno ponajviše zbog toga što vlasnici ne razumiju struku. Od životinja, najčešći pacijenti su psi i mačke, najčešće s teškim slučajevima. Takvi su slučajevi, objasnile su studentice, njima volonterima najteži, ali i najdraži.
"Komplicirani mogu i dobro i loše završiti, ali je dobro da ti ostanu u sjećanju jer naučiš njihov protokol i što se sve mijenja prilikom liječenja", objasnila je Paula.
Nadodala je da uz njih nauči i kako prenijeti vlasnicima i dobre i loše vijesti. "Velika je odgovornost jer kroz cijelu noćnu smjenu moramo obići i životinje na ostalim klinikama, dati terapije i sve što ide uz to, ali kad kreneš ni ne uočiš da je već par sati prošlo", objasnila je studentica Silvija Navoj.
Slučajevi za pamćenje
Studentice dobro pamte svoje prve slučajeve u klinici. Na neke se stvari jednostavno s vremenom priviknu. Kao što je eutanazija kod koje im nikada nije svejedno, ali shvaćaju da je to uvijek zadnja opcija u liječenju. Jedino u struci na što se nikada neće priviknuti, zajedno su naglasile, je loša briga vlasnika o ljubimcima. "Prva noćna koju sam imala je bila jedna od najstresnijih noćnih koje sam imala", kazala je veterinarka Silvija. Prepričala je slučaj u kojem je u noćnoj smjeni zaprimila mačku koja je u sebi još imala metke. Iako je mačka morala čekati jutro s dva metka u prsnom košu, ona je preživjela.
'IMALA SAM PAR SLUČAJEVA OVE GODINE DA SAM IMALA CIJELI DAN TEREN, PA ONDA NOĆNU I ONDA SLJEDEĆI DAN OPET TEREN', ISPRIČALA JE PAULA
"Bilo je dosta akcije jer smo cijelu noć bile uz tu macu", opisala je stresnu situaciju Silvija. Studentica Dubravka Ratkajec Crnogorec se susrela čak i s vrlo rijetkom bolesti, tetanusom. Pas je bio u teškom stanju i netko je trebao provesti čitavu noć s njim bez svijetla i zvuka u stacionaru. On je bio lovački pas te je zato i bilo potrebno osigurati mu takve uvjete. Dok ga je čuvala bila je uvjerena da pas neće preživjeti.
"Nakon par dana sam dobila poruku od doktorice i sliku s tim psom da mi se zahvaljuje jer sam provela noć s njim", završila je Dubravka priču o oporavku psa, sa srećom u očima.
Paula se susrela i sa situacijama gdje životinji nije bilo spasa. Dobro se sjeća slučaja kada je došao pas s upalom gušterače. Njegovo se stanje iz dana u dan mijenjalo. Prvo je bio pun energije, a onda iznenada uginuo.
Ambulanta Studentske veterinarske bolnice- 'Pseća'
Simbiotski rad
Srećom nije sva odgovornost na studentima, objasnile su studentice odmarajući se nakon dežurstva i pripremajući se za novu smjenu. O umoru govore samo sa smiješkom. Tvrde da su ovdje odmorne i kada su najumornije. Rad im polako postaje instinktivan.
"Što god da prvo kreneš raditi u redu je", objasnila je studentica Tena Mirković kako se nosi u stresnim situacijama kada ne zna kako početi.
Smatra da je i mjerenje temperature super za početak jer se ona uvijek treba znati. U radu djeluju zajedno kao tim, odnosno, kaže studentica Dubravka sa smiješkom na licu - simbiotski. S vremenom su naučile kako tko radi i kako tko funkcionira kada dođe pacijent u ambulantu. Jedan pregledava životinju dok drugi odlazi po sve potrebno za pregled. Kada je puno životinja na pregledu, priznaju, znaju se pogubiti. To ih i dalje ne sprječava u daljnjem radu. Ponovo pohvataju konce i nastave s daljnjim radom.
"Nema nitko tko samo stoji i gleda. Svi smo u pokretu odmah jer smo dobro povezani i znamo da svi moramo odmah početi raditi", kazala je studentica Silvija Navoj. Kada i dođe do situacija gdje ne znaju što napraviti one se uvijek nekako snađu. "Imamo pristup kartonima životinja i pogledati što se radilo koji dan, ali uvijek možeš pitati doktora što i kako", objasnila je Tena.