'Nikada nemojte osuđivati nekoga, upirati prstom, zato što nešto ne znate', govori Tin Gregurek
Razlikuješ se samo ako te drugi takvim vide.Svi imamo predrasude i skloni smo ljude smještati u ladice: stranac, osoba s invaliditetom, starija osoba, psihopat, ubojica, rasist, autistična osoba. Takvi stereotipi mogu dovesti do osjećaja isključenosti i nepripadanja. Isključivanje počinje jezikom i etiketiranjem ljudi. Drugačiji si tek kada te netko drugi takvim označi. A jednom kada dobiješ određenu etiketu, vrlo je teško probiti predrasude koje uz nju dolaze.
Invisible Cities donosi priče stanovnika velikih gradova. Ljudi koji su na neki način gurnuti na marginu, često zbog načina na koji ih drugi promatraju i etiketiraju. To su takozvani “nevidljivi ljudi”, čiju prošlost i životne priče najčešće ne poznajemo. U ovom serijalu tekstova možete pronaći osobne priče ljudi koji se ne čuju jer su na neki način drugačiji, priče o tome kako vide i osjećaju grad i društvo u kojem žive. U nastavku čitate priču o Tinu Gregureku.
***
Tin Gregurek (39) ima posebnu povezanost sa svojim psom Norom. Njihov odnos temelji se na povjerenju i međusobnoj pouzdanosti.
"Ono što je Nora s vremenom apsolutno postigla jest stvaranje osjećaja uzajamne sigurnosti".
"Nora je ušla u moj život kako bi prepoznala određena zdravstvena stanja koja imam. Može reagirati na moje ponašanje i prema tome pozvati pomoć".
Pomoćnik
Nora može prepoznati kada nešto nije u redu s Tinovim tijelom i odmah pozvati pomoć putem alarma postavljenog na zidu. "Nisam se morao sam ustajati niti imati mobitel uz sebe, Nora bi sve napravila sama".
"Što se Nore i mene tiče, zajedno smo 24 sata dnevno".
Osjećaj sigurnosti
Nora je stalno uz Tina kako bi bila sigurna da je zbrinut.
"Nora mi nikada ne dopušta da sam idem u kupaonicu".
"Nora je svaki dan ostajala u bolnici, gdje se izgradio ovaj poseban i jedinstven odnos".
"Sjećam se početka svoje bolesti i tih intenzivnih promjena, doslovno nisam mogao napraviti nekoliko koraka od kreveta do kupaonice".
"Nora mi je pružila osjećaj sigurnosti i otvorila mi potpuno nova vrata prema životu".
Emocionalna povezanost
Tin vjeruje da pas, u njegovoj situaciji, može određene stvari učiniti na temelju osjećaja, bez dodatne obuke.
"Pas neke stvari radi, čak i bez treninga, već prema vlastitom osjećaju".
"Vjerujem da se svaki pacijent, unatoč osjećaju snage, ponekad ipak može osjećati usamljeno. Ali uz psa nikada nisi sam, doslovno nikada".
"Kada vidite ovakvog psa, razmislite da osoba koja prati tog psa, ili pas koji prati tu osobu, možda u nekom trenutku treba pomoć. Slobodno priđite takvim ljudima, takvim psima, i u bilo kojem trenutku pitajte trebaju li nešto. Nikada nemojte osuđivati nekoga, upirati prstom, zato što nešto ne znate".
"Pas ne zna reći hvala, ali mi znamo. Hvala".
Tekst je prevela i uredila Doris Mašić.
***
Članak je nastao u sklopu ERASMUS BIP Invisible Cities održanom od 4. do 9. svibnja u Zagrebu pod vodstvom Nensi Blažević, a originalno je objavljen na portalu www.invisible-cities.eu.
Projekt Invisible Cities pokrenut je 2016. godine, a od 2019. godine dobio je međunarodnu dimenziju. Internacionalni tim studenata svake godine zajedno radi na novim portretima i pričama. Izdanja Invisible Cities programa održana su u Solunu 2022., Antwerpenu 2023., Cluj-Napoci 2024., Helsinkiju 2025. te u Zagreb 2026. godine.