Upoznajte našeg apsolventa Josipa. U potpunoj je tajnosti odletio u zemlju u kojoj je zabranjeno biti kršćanin
Na izložbi Stanistan predstavio je fotografije s prošlogodišnjeg putovanja u zemlje srednje Azije
Želja za otkrivanjem novih svjetova i dokumentiranje svakodnevnih ljudskih života u specfičnim uvjetima nit je vodilja Josipa Mikačića, studenta diplomskog studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i fotoreportera agencije Pixsell. Iako je u procesu pisanja svog diplomskog rada, iza ovog studenta već je zapažena fotonovinarska karijera.
Prvo je kao volonter fotografirao na raznim događajima da bi zatim počeo raditi kao fotoreporter za Global te nakon toga i za Novi list. Zadnje tri godine zaposlen je u agenciji Pixsell, a povod za razgovor s mladim Livljaninom rođenim u Zagrebu bilo je nedavno otvorenje njegove izložbe Stanistan na kojoj su predstavljene fotografije s njegovog prošlogodišnjeg putovanja u zemlje srednje Azije.
Na predstavljanju izložbe spomenuo si da si na put prema Afganistanu i ostalim 'stanima' krenuo sa željom istraživanja nečeg drugačijeg. Od kuda ideja otići u zemlje koje ljudi percipraju kroz prizmu rata, neimaštine i jada?
Ideja je došla pola godine prije putovanja kada sam u Egiptu upoznao četvero ljudi s kojima sam se sprijateljio. Cijeli smo Egipat prošli skupa, ustanovili smo da dobro funkcioniramo kao ekipa pa smo počeli s planiranjem novog putovanja. Odlučili smo poći u Afganistan jer je to svima bila želja. U to je vrijeme bilo pogodno za poći tamo budući da su se američke vojne snage povukle i situacija se stabilizirala. Onda smo u devetom mjesecu 2025. pošli na putovanje u Afganistan.
Kako si doživio te zemlje, jesi li vidio drugačiju dimenziju od one kakva se često predstavlja?
Rata gotovo da nije ni bilo. Tjedan dana prije negoli smo mi došli dogodila se Trumpova prijetnja zauzimanja afganistanske vojne zrakoplovne baze i bilo je sitnih konflikata između Afganistana i Pakistana. Kada smo ušli u zemlju, nakon nekoliko dana je ponovno došlo do tog konflikta što je kasnije onda eskaliralo, ali to su više bili sukobi nego pravi rat.
Mene je Afganistan podsjećao na priče mojih roditelja kako su oni živjeli kada su bili djeca u pustoši i na selu. Gradovi u Afganistanu, izuzev možda Herata, nisu baš razvijeni. Svakako je to jedan skroz drugačiji svijet, sistem i kultura. Sela su usred ničega, usred pustinje, ljudi rade po cijeli dan u polju i žive od onoga što imaju.
Mislim da je to čak najkonzervativnija zemlja na svijetu gdje je zabranjeno biti kršćaninom. Kao turist nemaš s time problema, ali domaćim ljudima je prijelaz s islama na kršćanstvo smrtna kazna.
Spomenuo si na izložbi i veliku srdačnost lokalnog stanovništva. Možeš li nam prepričati neku anegdotu?
Prvi dan kada smo došli u grad Mazar-e Šarif prespavali smo u jednom hotelu. Ujutro kada smo se probudili krenuli smo u obilazak grada i odmah susreli dvojicu braće koja su imala nešto više od 20 godina. Prišli su nam s inicijativom kako će nam pokazati grad i okolna mjesta, na što smo pristali te smo cijeli dan na kraju proveli s njima.
Nakon toga su nam pokazali jedan veliki prostor van grada gdje se mase ljudi skupljaju i puštaju zmajeve, što je njihov poznati običaj. Pozvali su nas sutradan na večeru i blagovali smo na podu u njihovoj prostoriji sličnoj našim boravcima. Poslužili su nam svu hranu po podu i jeli smo s njima. Bilo je dosta takvih situacija.
Kakvi su im životni uvjeti?
Primjerice ta dvojica završili su preddiplomske studije jer diplomske ne mogu studirati. Problem je što ne mogu nikako pronaći posao. To je snalaženje i preživljavanje. Ako netko ima nekoga van Afganistana, onda dobivaju od njih novac. U svakom slučaju, dosta teški životni uvjeti.
Rekao si da si svoje putovanje odlučio skrivati i samo mali broj ljudi je znao za njega. Kako si se odlučio ući u taj mali krug povjerenja? Što te je spriječilo u tome da uključiš još nekoga u svoje namjere?
Rekao sam kolegama jer sam morao izostajati s posla, bliskim prijateljima, bratu i sestri. Odlučio sam tako učiniti zato što je jednostavno takva slika o Afganistanu da je tamo jako opasno i da ćeš, ako odeš tamo, poginuti, što nije istina. Jednostavno nisam htio da se ljudi brinu jer sam odmah odredio da ću tijekom putovanja poruke slati samo bratu koji će to prosljeđivati onima koji to trebaju znati. Jedan od najboljih prijatelja iz djetinjstva mi je uoči putovanja u Egipat rekao: "Ti si lud, izginut ćeš". A Egipat je druga zemlja u Africi kada je riječ o posjećenosti turista i isto je sigurno područje.
Nezgoda se može dogoditi svugdje. Nije toliko opasno, koliko je ta percepcija da je tamo opasno. Jednostavno, nisam puno govorio kako se drugi ne bi brinuli. Onda mi je bilo jednostavnije reći: "Ma idem na put, malo srednja Azija i to.“
Jeli to putovanje bilo privatnog ili poslovnog karaktera?
Privatno, s prijateljima koje sam upoznao u Egiptu. Prije samog puta imao sam želju raditi na jednoj priči u Nuristan regiji koja je dosta zabačena. Na kraju tamo nismo završili, ali u svakom slučaju, fotoaparat uvijek nosim sa sobom. Ako ništa, rekao sam sebi da ću dokumentirati svakodnevni život, obične ljude i njihove živote i napisati putopise. Bilo je to privatno, ali sam znao da ću odraditi nešto poslovno i da ću tamo tražiti priču, i tako je bilo.
Tijekom putovanja događala su se bombardiranja, kako si se snalazio u takvim situacijama? Jesu li roditelji kod kuće vjerno provjeravali svaki tvoj korak?
Nisu me provjeravali. Kako sam bio u kontaktu s bratom, on je to slao novinarski Lauri Šiprak Đuričić s 24 sata i Ani Mlinarić s RTL-a. Njih dvije su mi uvijek kada putujem nekakav "emergency kontakt“ budući da za njih znam da mi mogu pomoći ako dođe do nekog problema. Kako i one rade u medijima, tako imaju dobre kontakte i dobro su umrežene.
Dva dana nakon što smo napustili Kabul, Pakistan je napao taj grad i izbili su sukobi na granici. Pratili smo vijesti o eskalaciji redovito i tako, cijelo je vrijeme bilo kao "back and forth“. Ali nije eskaliralo u veći sukob da se može reći da smo bili u nekakvoj izravnoj opasnosti.
Jesi li uoči odlaska namjeravao u tim zemljama nešto specifično fotografirati, neku pojavu ili toponim?
Ljude, i uvijek ljude. Ljudi su uvijek u fokusu i taj njihov svakodnevni život. To je ono što mene zanima, pogotovo ako je riječ o ruralnom kraju. Vjerojatno na to imaju utjecaj i moji roditelji koji dolaze sa sela jer ja, iako sam rođen u Zagrebu, volim selo. Svako bih ljeto provodio na selo, tako da su takvi prizori nešto što me najviše zanima.
Jesi li možda uhvatio neki kadar kojem se nisi niti malo nadao da ćeš ga pronaći u takvim zemljama?
Pa, i da i ne. Znao sam otprilike što očekivati jer sam poznavao druge putnike koji su bili tamo, tako da sam pratio njihove putopise i slike koje su objavljivali. Nisam išao na slijepo da nisam imao pojma kako zemlje izgledaju. Ali uvijek se začudiš kada se voziš kroz pustinju, stotinu kilometara daleko od civilizacije i tamo vidiš u nekom selu kako ti ljudi jednostavno žive i preživljavaju. To je uvijek nešto što me zapanji, ali nekog značajnog kulturološkog šoka nije bilo.
Sve izložene fotografije na izložbi su crno-bijele, postoji li razlog?
To je jednostavna neka osobna preferencija, nema tu filozofskog odgovora ili slično. Jednostavno osobna preferenca, volim crno-bijelu fotografiju i volim je slikat. Volim kako izgleda estetski i više je volim negoli kolor. Plus, kolor je puno teže raditi.
Kao fotograf u mogućnosti si uhvatiti mnoge neponovljive trenutke i trenutke koje su pojedinima važni. Postoji li tijekom tvoje karijere neki baš takav posebni trenutak kojeg bi izdvojio?
Iako ne volim fotografirati sport, najdraži mi je trenutak, kada je riječ o poslovnom slikavanju, finale Hrvatskog nogometnog kupa kada je Hajduk 2022. godine slavio protiv Rijeke na Poljudu kada su svi uletili na stadion. U pogledu fotografiranja za sebe, onda su to najdraže fotografije s putovanja, primjerice iz Egipta, iako te fotografije nisam još stigao detaljno ni pregledati. A sada su mi najdraže fotografije iz Afganistana koje su ovjekovječene i izložbom.
Svoju si fotografsku priču započeo na Siciliji, uličnom fotografijom. Zatim si se fokusirao na dokumentarnu fotografiju, dok je na stranici moguće naći i kadrove iz svijeta sporta, politike i kulture. Koju bi granu fotografije izdvojio kao najdražu i zašto?
Definitivno dokumentarna fotografija, to je u biti ono što radim na putovanjima. Kao fotoreporteru mi je najdraža grana reportaža gdje zapravo imaš i najviše slobode, što nije po špranci, nego jednostavno imaš više slobode. Prije toga su mi bili zanimljivi pejzaži, to mi je s vremenom postalo donekle dosadno, iako i dalje volim prirodu, ali u nju sada volim otići bez aparata.
I tako sam na Siciliji bio s dva prijatelja fotografa i s njima malo učio i na taj mi se način urodila ta strast. Prije toga uopće nisam znao što bih htio raditi u životu. Nakon tog iskustva, rekao sam: "Ok. Želim raditi fotografiju“ i počeo sam zatim raditi na tome da fotografije ne budu bez konteksta, nego da imaju priču i višu vrijednost. Jer, na kraju dana, to je novinarstvo i to je fotonovinarstvo.
Kako sada izgleda tvoj posao i koji su ti zadaci?
Poslovno se bavim isključivo fotografiranjem, a kada privatno odem na put, onda volim pisati putopise. To je ono što mi je zanimljivo. Nisu to reportaže u kojima bi pisao o nečemu striktnome, nego isključivo putopisi, u kojima pišem o drugoj kulturi i dogodovštinama. Inspiracija mi je u tom pogledu jedan putopisac Srđan koji je poznat kao putopisac East to the Sun. Sviđa mi se njegov stil pisanja, iako to nisu možda toliko korisni putopisi s morem informacija, ali opet na kraju ostavljaju utisak i prikazuju njegov dojam i dogodovštine s puta.
Vjeruješ li da će fotonovinarstvo i dalje opstati u svoj biti isto, pribojavaš li se korištenja umjetne inteligencije u svijetu fotografije?
Pa ne bojim se. Bile su slične bojazni kada se prelazilo s analognog na digitalno. Mijenjaju se stvari u ovome fotografskom svijetu, ali mislim da će posao uvijek postojati. Možda će biti manja potreba za nama fotoreporterima, ali uvijek će biti kakva-takva potreba. Ako to propadne, radit ću za sebe. Radit ću na baušteli i privatno ću putovati i raditi priče (smijeh). Ali nemam straha, promjena će normalno biti. Primjerice, prelazak s DSLR-a na mirroless. DSLR je već zastarjela tehnologije. Promjene za budućnost nikada ne možete znati, fotografija je uvijek fotografija, a AI je priča za sebe. To nije vjerodostojno. Potrebe za fotografijom će uvijek biti, vjerojatno u manjem omjeru, ali uvijek će biti.
Uz fotografiranje, baviš se bicikliranjem i trčanjem. Hodočastio si biciklom u čast svetoj Riti u Italiju, bili našim čitateljima podijelio koji detalj s tog hodočašća?
To je priča za sebe. Na to sam se odvažio kako iz avanturizma, tako i iz vjerskih razloga. Ali jednostavno, to je želja za nekakvom avanturom i nečim drugačijim, što uključuje i da se malo napatim dok putujem. Ni ne sjećam se kada sam bio na godišnjem odmoru, zato što putovanja više ne doživljavam kao godišnji odmor, budući da spavam po pet sati i na taj se način više umorim negoli odmorim. Ali rekoh, imao sam neku želju iznutra, uz vjerske porive, tako da sam se odlučio otići na taj put i sada gledam svake godine odraditi nešto u tom stilu. Išao sam još biciklom do San Giovanni Rotondo pa sam zatim bio pješke na Caminu. Sada sve planiram odraditi biciklom. Što sam pješačio, pješačio sam (smijeh).