Hrvoje je bio prvi srednjoškolac koji je pisao za Global. Danas studira, rastura na portalu srednja.hr, a postao je predsjednik Odbora za mlade novinarke i novinare

Inteligentan, elokventan i bistar - upravo su to riječi koje najbolje opisuju Hrvoja Debeljaka, kojeg sam upoznala na prvoj godini fakulteta. I odmah kad ga upoznaš shvatiš da nije riječ o bilo kakvoj osobi. Uvijek dva koraka ispred svih i o svemu obaviješten kao Google pa kad mi nešto nije jasno i ne mogu pronaći na internetu, nazovem njega i dobijem odgovor u sekundi. S novinarstvom se krenuo baviti još u osnovnoj školi kada je pisao tekstove za Joomboos, a u srednjoj školi pisao je za naše studentske novine Global. Danas radi na portalu srednja.hr gdje redovito prati probleme u obrazovanju. Upravo je postao predsjednik Odbora za mlade novinarke i novinare pri Sindikatu novinara Hrvatske. Najdraži kafić u Zagrebu mu je Egoist pa je tako bilo najlogičnije ovaj intervju odraditi upravo tamo.

Uvijek u Egoistu naručuješ kakao, postoji li neki poseban razlog zašto uvijek naručuješ baš kakao?

Pa ja ne pijem kavu i onda kad je ono zima nekako mi je to najugodnije piće. Nisam baš ni ljubitelj čaja pa ti ne ostaje puno izbora osim cappuccina, a izbjegavam općenito bilo kakve doze kofeina, tako da zato kakao. Inače sam ja jako puno kao dijete pio kakao i uvijek sam imao jednu posebnu šalicu. To je bila šalica koju sam kupio sa svojih devet godina kad sam sa sestrom išao na put u Beč i to mi je bila uvijek šalica za kakao i dan danas je imam i uvijek kad sam kod kuće, u Zagorju pijem iz te šalice kakao.

Djetinjstvo si proveo u Humu na Sutli, općini s manje od 5000 stanovnika, gdje je odrasla poznata novinarka Mila Horvat, glazbenici poput brata i sestre Miklaužić. U čemu je vaša tajna za uspjeh?

Pa možda bi mogli reći da smo toliko blizu Sloveniji pa smo na njih povukli uspjeh (Smijeh). Mila Horvat je jako rano otišla iz Huma na Sutli već s 14 godina jer je išla na školovanje u Zagreb. Ja sam otišao s osamnaest. Ono što Mila Horvat uvijek spomene je taj lokalpatriotizam koji ima, a ja se isto uvijek rado sjetim Huma na Sutli. Baš je spomenula u jednom podcastu da je to jedno pitoreskno mjesto jer je ono tipično zagorski - brijeg i mir, ali ja sam sad u fazi života gdje mi više odgovara nemir i ubrzani život u Zagrebu. Jako sam se veselio odlasku u Zagreb, ali uvijek se rado vratim Humu na Sutli.

PRIVATNI ALBUM

• 
• 
• 

U Zagreb si se preselio zbog studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, za čiji si novinarski portal Global krenuo pisati već kao srednjoškolac. Kako je došlo do toga?

Preko tadašnje prijateljice Andree Guše, koja je tada pisala za Global i bila izvršna urednica. Nas je zapravo spojio Eurosong jer smo oboje veliki obožavatelji i tako smo se našli. Ja sam joj poslao tekstove i ona je bila oduševljena i rekla da će pitati tadašnjeg glavnog urednika Globala, Igora Weidlicha mogu li pisati za Global. Ja sam rekao super, Weidlich je rekao može, bila je korona, svi su bili doma i ja sam počeo pisati za Global.

Jesi li ti bio prvi srednjoškolac koji je krenuo pisati za Global?

Mislim da mi je Weidlich rekao da sam čak i prvi, iako je rekao da možda čak i je netko nekad napisao neki tekst, ali ja sam dobar dio drugog razreda srednje škole, trećeg i četvrtog pisao za Global. Tada je bilo vrijeme korone, novinari su radili online pa sam i ja radio online. Zapravo, moj prvi novinarski teren je bio baš zbog Globala u Zagorju kada je bila isto jedna situacija da jedan učenik u školi u Krapinskim toplicama nije htio nositi masku u školi. To je bilo jako medijski popraćeno i ja sam samo nazvao svoju tadašnju urednicu i rekao joj ja želim ići na to i ona je rekla naravno. Ja sam išao tamo uzeo izjave, poslikao i tad je došao i ministar Fuchs i to je bio moj prvi teren. I pamtim Global kao nekakav početak gdje su me zbilja naučili i pravilu obrnute piramide, koje kaže da se sve najvažnije informacije moraju staviti na početak, dok one manje važne idu na kraj i radu u StoryEditoru.

Koliko ti je Global pomogao da odabereš smjer svoje novinarske karijere?

Ja sam zapravo u Globalu najviše pratio društvene teme. Pamtim telefonski intervju koji sam imao s jednom slabovidnom osobom i dosta tih nekih socijalno-društvenih tema i o LGBTQ+ osobama, ali sam jako puno pisao i o državnoj maturi i općenito o srednjoškolskom životu jer je Global imao rubriku 'Državna matura' i 'Srednja' i ja sam se tu pronašao i dosta sam tu pisao tako da me to sigurno na neki način definiralo i kasnije kad sam se prijavljivao na portal srednja.hr na kojem danas radim.

Misliš li da bi srednje škole trebale poticati učenike da na svojim web stranicama učenici pišu vijesti, izvještaje kako bismo povećali medijsku pismenost u školama?

Ono što sam ja napravio jest da sam u svojoj srednjoj školi nakon dugog niza godina vratio školski list koji je nekad postojao. Kada sam postao predsjednik vijeća učenika svoje škole, jedna od prvih ideja mi je bila vratiti školski list 'Druga strana' Srednje škola Pregrada. Nekad je to bio list koji je izlazio u tiskanom izdanju i onda je nekako zamrlo. Sjećam se da sam došao svojoj tadašnjoj razrednici i rekao da želim vratiti školski list i ona je to podržala. Nekako smo se skupili nas nekoliko u uredništvu i profesorica Hrvatskog jezika nam je pomagala.

Također smo radili online jer je tada bila isto korona i na kraju smo izdali školski list 'Druga strana', a tema nam je bila - samopouzdanje. Zbog korone je to tada bila bitna tema jer su se svi školovali od kuće, radili od kuće… pa gdje je sad tu naše samopouzdanje i drago mi je da je nakon toga 'Druga strana' zaživjela. Tako da je to jedna mala doza medijske pismenosti koje u našim školama nema, osim na satovima hrvatskog jezika gdje smo više radišni u osnovnoj školi nego u srednjoj, ali to može sigurno biti jedan od načina.

PRIVATNI ALBUM

• 
• 
• 

Danas pišeš za portal srednja.hr na kojem se bavite se i srednjoškolskim i o studentskim temama. Koji je po tebi glavni problem s kojim se studenti Sveučilišta u Zagrebu suočavaju ili da ne budemo isključivo zagrebocentrični, studenti u Hrvatskoj općenito?

Pa to je sigurno studentska prehrana. Mi imamo pravilnik za studentske menze koji se nije mijenjao od 2013. godine. Nije se mijenjala ni cijena i tu su studentski centri u velikim problemima da ne mogu održati svoje poslovanje jer je inflacija otišla gore, cijene hrane su otišle gore i sad država uskače sa svojim pomoćima i mislim da i nije baš realno da u menzi plaćamo obrok tih 0,86 centi, a jedan sat studentskog rada je 6,56 eura. A da ne govorimo o kvaliteti hrane, sjetimo se i trovanja u menzi Odeon. Drugdje u Europi koliko sam čuo su menze skuplje, ali mislim da su onda i ponešto ti obroci nutricionistički uravnoteženiji i zdraviji i obilniji tako da sigurno bi rekao da je studentska prehrana jedan od najvećih problema.

Također, jedan od možda problema koji mi je sad pao napamet su i problemi studentskih predstavnika. Imamo na svim sveučilištima mizerno malu izlaznost na studentskim izborima. Na najvećem fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Ekonomskom u Zagrebu je sad izlaznost na prošlim izborima bila tri posto. Na sveučilišnoj razini je od deset do 15 posto u svim gradovima. Imamo isto Zakon o studentskom zboru koji se dugo nije mijenjao i mislim da studentski predstavnici često ne progovaraju dovoljno te nekada i ne ukazuju na probleme.

Koliko vi kao portal koji se bavi obrazovanjem možete utjecati na obrazovne politike i reforme?

Mislim da imamo u obrazovanju jako velik utjecaj i reći ću na svom nedavnom primjeru kad sam u studentskom domu primijetio da nove grijalice koje su postavljene ne rade, a nakon što smo mi objavili taj članak, odnosno poslali upit Studentskom centru, one su odjednom proradile. I isto tako je bila situacija da je u krugu studentskog doma bio objavljen oglas za posao koji je bio ilegalan i nakon toga su maknuli s tog mjesta sve plakate. Mi kao srednja.hr imamo neka natjecanja poput 'Ideja godine' i mislim da i tu imamo veliki utjecaj da prezentiramo učeničke ideje, pomažemo učenicima da simuliraju te poduzetničke ideje, ali općenito mi često ukazujemo na neke nedostatke u obrazovnom sustavu.

Spomenuo si grijalice, u svojim tekstovima uvijek istražuješ i nastojiš ukazati na probleme koji se događaju u obrazovnom sustavu. Koliko je danas u Hrvatskoj zahtjevno baviti se istraživačkim novinarstvom?

Ja mislim da je svako novinarstvo istraživačko jer kad god si novinar ti moraš istraživati, bilo to u politici, u crnoj kronici, u showbizzu ti moraš istraživati, ti moraš fact-checkati. Novinari moraju biti fact-checkeri jer ako nisu, onda nisu novinari. Fact-checking je nešto što se sad jako razvija, posebno u novinarstvu, ali zapravo to bi trebalo biti povezano. Smatram da je zahtjevno biti istraživački novinar, ali ja ne bih rekao da sam ja kategorija istraživački novinar, ali te neke afere kojima sam se bavio imaju te neke elemente jer problem u našem akademskom svijetu odnosno svijetu visokog obrazovanja je to da je to jako zatvoren sustav, gdje nema puno izvora, gdje kad izađe neka afera se najčešće ljudi međusobno štite, ne žele progovoriti, zahtjevno je.

Nedavno mi je jedna osoba baš rekla da kud sam od svih područja u novinarstvu se odlučio baviti visokim obrazovanjem, iako mislim da se to za svako područje može reći. Hrvatska pati od tog problema da ima sto zakona, sto pravilnika, a za istraživačko novinarstvo je jako bitno istraživati propise. Pretprošlo ljeto sam prije odlaska na more isprintao Zakon o visokom obrazovanju i pravilnike i to sam čitao.

Pa ni na godišnjem nemaš mira?

(Smijeh) Čitam uvijek na godišnjem i uvijek uzmem jedan krimić, jer iako sam ja sve te zakone i pravilnike već pročitao, treba se podsjetiti jer zaboraviš na neke aspekte. Bitno je znati baratati odnosno nije važno znati sve napamet nego gdje ćeš nešto pronaći ako neka afera nastane. Ti moraš znati da postoji pravilnik za to, da postoje kriteriji za to, moraš znati gdje to pronaći u zakonu ili pravilniku, moraš biti spreman da možeš u konačnici biti brz i da znaš kome uputiti upit. Visoko obrazovanje je težak sustav za pratiti svakako, ovisiš o svakom izvoru, a kad imaš malo izvora o takvim sustavima onda je dodatno teško.

Osim pisanja na portalu srednja.hr, radiš i Newsflash te snimaš podcaste. Da moraš birati nešto od tog troje i izdvojiti što ti je najdraže raditi, što bi izdvojio i zašto?

Nekako sam nedavno shvatio da je to pisanje tekstova. Kako sam bio na televizijskom smjeru i kako sam bio na praksama u TV redakcijama, morao sam smanjiti svoj rad na srednja.hr i jako mi je nedostajalo pisanje tekstova. To sam baš rekao svojoj urednici. Ja bih nakon cijelog napornog radnog dana došao navečer u sobu i morao bi napisati još neki tekst jer nisam dugo pisao i baš mi je to nedostajalo i onda sam nekako shvatio da to u konačnici je pisanje tekstova. Ne nužno čak pisanje, nego traženje tema i što ću predložiti i kojim temama bi se htio baviti.

***

Intervju je nastao u sklopu kolegija Umijeće intervjua na studiju novinarstva, pod mentorstvom Nensi Blažević, pred.dr. sc. socio.