Vratar Mladosti tri je dana ignorirao mail, mislio je da je newsletter. Unutra ga je čekao poziv u reprezentaciju
Mauro Ivan Čubranić dolazi iz duge vaterpolske loze. Vratar mu je bio djed Nikola, zatim i otac Mauro
Biti proglašen najboljim vratarom na Svjetskom prvenstvu do 19 godina te sa 17 debitirati u A reprezentaciji najtrofejnijeg hrvatskog ekipnog sporta, vaterpola, pošlo je za rukom Mauru Ivanu Čubraniću. Svoju je karijeru započeo u riječkom Primorju, a danas je, kao 21-godišnjak, igrač zagrebačke Mladosti. Na nedavno održanom Svjetskom kupu proglašen je najboljim vratarom. Već je kao dječak znao da je vaterpolo njegov put, a sve što je dosad ostvario to i potvrđuje.
Mauro dolazi iz duge vaterpolske loze. Vratar mu je bio djed Nikola, zatim i otac Mauro. Obojica su izgradili vrhunske klupske karijere, no pravi reprezentativni uzlet obitelji donijela je treća generacija. Stariji brat Fran proglašen je najboljim vratarom na SP-u do 20 godina u Beogradu 2017. godine, a vaterpolo igra i treći brat Niko koji na vrata radije puca nego što ih brani.
Tata i djed su ti se bavili vaterpolom, a dvojica braće se i sada bave. Misliš li da bi ti ušao u sport da nema obiteljske povijesti?
Teško. Puno vaterpolista je ušlo u sport jer su im se očevi bavili vaterpolom. Prvo su trenirala moja braća. Mama i tata su ih stalno vozili na bazen, a ja bih tamo čekao, igrao se i bilo mi je dosadno. Zato sam htio i sam probati vaterpolo. Tako sam ja nastavio ono što su moji već sami probali, što im je dobro išlo i u čemu su uživali. Sada i ja uživam u tome.
Kako si se našao na poziciji između vratnica?
Počeo sam trenirati kad sam imao devet godina i već sam na prvom treningu igrao kao vratar. Tata je malo pogurao stvari jer su i on i nono bili vratari. To nam je obiteljska poveznica. I tada sam bio viši od svih, što je u vaterpolu pokazatelj da ćeš biti pogodniji za vratara. Osim toga, plivanje mi baš i nije drago, tako da je sve išlo u prilog da budem vratar.
Kako pamtiš početke u Primorju?
U Rijeci je stvarno bilo jako lijepo. Kad smo mi bili mali, Primorje je bilo jako i igrala se Liga Prvaka. Bilo je toliko gledatelja da su se morale postavljati dodatne tribine. Jedna od najdražih uspomena mi je kada smo mi kao djeca sjedili na njima, nosili majice Primorja i gledali najbolji igrače na svijetu. Onda smo za nekoliko godina mi došli u seniore i uspjeli napraviti rezultat koji je privukao ljude na bazen i opet su morali izvlačiti dodatne tribine.
Kada si shvatio da ti vaterpolo nije samo rekreacija ili hobi nego da se time želiš baviti?
Mislim da mi nikad nije bio rekreacija i hobi. Od kada sam počeo, ozbiljno sam shvaćao vaterpolo i bio mu potpuno posvećen. Oduvijek mi je bio cilj igrati za reprezentaciju. Vaterpolo mi je stvarno bila jedina sigurna stvar. Jednostavno imam osjećaj da je to to, da mogu napraviti nešto više.
Kako je izgledao trenutak kada si saznao da si u A reprezentaciji?
Imao sam 17 godina i taman sam završio sa satom vožnje. Uzeo sam mobitel i vidio među obavijestima da imam e-mail. Na ikonici maila pisalo je 'M'. Dva dana nisam ušao u mail jer sam bio siguran da je riječ o newsletteru stranice My Protein. Kada sam treći dan ušao u mail, vidio sam da je pošiljatelj tajnik vaterpolo saveza, Marko Erak.. Nisam mogao vjerovati. Bio sam iznenađen i sretan. Prvo sam nazvao tatu pa otišao u školu.
Kako ti je bilo igrati uz kapetana reprezentacije i jednog od najboljih vratara na svijetu, Marka Bijača?
Jako lijepo. On mi je bio jedan od sportskih idola kad sam bio mali. Čak sam se i slikao nekoliko puta s njim kad sam bio mlađi. Kasnije mi je postao svojevrstan mentor. Isto vrijedi za Tonija Popadića s koji sam bio na svjetskom kupu u Otopeniju. I jedan i drugi su stvarno znali točno što reći u pravom trenutku i to mi je puno pomoglo.
Tko su ti bili drugi uzori?
Prvi i najbliži uzor mi je bio brat Fran. On je 2017. proglašen najboljim vratarom na Svjetskom prvenstvu do 20 godina, a onda možete misliti što je to meni tada značilo kada sam bio mali. Tu su još bili Marcelić i Pavić kao i Vićan koji mi je sada trener u Mladosti. I još pokoji strani golmani, ali uglavnom naši reprezentativci.
Kako doživljavaš odgovornost koju nosi uloga vratara u ekipnom sportu poput vaterpola?
Vratar je u svakom sportu zadnja linija obrane i svaka se pogreška vidi na semaforu. Imam osjećaj da mogu utjecati na svaki gol i zato mi je, naravno, cilj obraniti ga. Iako je vaterpolo ekipni sport i cijela obrana sudjeluje u tome da primimo što manje golova, igrači se ipak tijekom utakmice različito fokusiraju – neki više na napad, a neki na obranu. Vratar je uvijek u obrani. Posljednji u toj obrambenoj liniji. Tu je da sve poveže, posloži obranu i pobrine se da na kraju sve funkcionira kako treba.
Do sada si igrao u riječkom Primorju, a od ove sezone si u Mladosti. Koliko je drugačije igrati za ta dva kluba?
Razlika je velika. Primorje je moj prvi klub. Tamo sam se uvijek osjećao kao doma pa i sada kada dođem na gostovanje. Kada sam došao u Mladost bilo je puno promjena. Ipak je drugi grad, drugi ljudi, bazen, treneri, druga uloga na kraju krajeva. U Primorju sam imao nekakav status, da to tako kažem, bio sam prvi vratar, a ovdje sam došao na poziciji drugoga. Ovdje sam se morao nastaviti dokazivati.
Poznato je da su mnogi vaterpolsti visokoobrazovani. Ideš li ti tim putem?
Završio sam dvije godine menadžementa u turizmu u Iki. Kada sam došao u Zagreb, prešao sam na online studij u Dubrovniku. Isti je smjer, ali imaju program za sportaše. Zove se Studiraj i treniraj i napravljen je tako da bi pomogao sportašima gdje god oni igrali, da mogu usporedno studirati.
Koliko ti se životni stil razlikuje od vršnjaka s obzirom na karijeru i činjenicu da si među mlađim članovima ekipe?
Drugačiji je život sigurno u puno stvari nego recimo jednog studenta. Ali stvarno sam zadovoljan kako i s kim provodim vrijeme. A što se tiče ekipe, u nekim stvarima nisu daleko od studenta. Oni se isto vole zabavljati, ubijati vrijeme. Većina njih ima obitelj i to je još jedan 'posao' koji imaju. Zanimljivo mi je slušati o temama koje su malo zrelije.
Utječu li medijski izvještaji s utakmica na tvoju motivaciju?
Lijepo je kad netko primijeti da si dobro odigrao, lijepo je čuti i pročitati pohvalu, ali da je to nešto ključno, nije. Na zadnjem turniru u Grčkoj, dobio sam priznanje za najboljeg golmana Kupa, ali i bez tog priznanja sam se osjećao odlično na golu. Bi li se bez tog priznanja trebao osjećati kao da nisam bio dobar? Što kada piše nešto ružno ili loše? Rekao je jedan trener da čita izvještaje samo kada pobjeđuje. To je možda dobra taktika.
Daje li ti publika poticaj tijekom utakmice ili je ne percipiraš?
S godinama sve manje obraćam pažnju, ali daje pozitivan poticaj. Kada si na domaćem terenu, onda ta buka i vika domaćih navijača sigurno pomaže, a u gostima mi je opet neki gušt kad nam žvižde i trube. Pokušavam iz svega izvući nešto pozitivno, najbolje iz svega toga.
Koja ti je najveća profesionalna želja?
Zlatna olimpijska medalja.
Kada predviđaš da će se ostvariti?
Nadam se što prije. Mislim da je posljednji turnir pokazatelj da imamo što očekivati u budućnosti i da će s nekim malim korekcijama ovo biti dobra pomlađena reprezentacija.
Kako komentiraš činjenicu da je vaterpolo najtrofejniji sport, ali ne i najpopularniji sport u Hrvatskoj?
To je čak i tužno. Igramo u glavnom gradu, u klubu s puno trofeja, Mladosti. Gledatelja ove sezone ima dosta, ali sjećam se da prošlih godina nije bio velik broj. To je čudno, to što je najtrofejniji momčadski sport, a ne toliko popularan. Mislim da na to utječu pravila i sama činjenica da se uglavnom ne vidi što se događa ispod vode. Malo tko istinski razumije igru i pravila. Zbog toga se malo tko zaintresira za vaterpolo ako nema veze s njim, ali mislim da se može puno toga napraviti da se popularizira. Sigurno tu pomažu domaćinstva. Naime, Hrvatska je zadnjih godina više puta bila domaćin velikih natjecanja što je pomoglo da se približe i sponzori i gledatelji.
Ovaj je tekst nastao u sklopu kolegija Umijeće intervjua na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.