SPORTSKA NEJEDNAKOST Žene postaju objekti, jer drukčije ne mogu do novca

Osjećaš nepravdu i nekakvu ljutnju jer ne vidiš razliku. Isto se trudimo, isto treniramo, imamo iste rezultate, a onda muškarac dobije trostruko viši ugovor nego žena. Ovako o sponzorima i medijskoj pokrivenosti govori naša bivša reprezentativka Tamara Boroš, stolnotenisačica koja je na Svjetskom prvenstvu u Parizu zaslužila broncu 2003., a na europskim prvenstvima redovito uzimala zlata.

Manje medijskog prostora

Pozive na intervjue dobivala bi rijetko, samo kad bi postigla neki veći rezultat. Manji uspjesi zaslužili bi dvije, tri rečenice izvješća u dnevnim novinama, a tjednici bi se više posvećivali njezinu privatnom životu, što bi nekad i završilo pisanjem neistina. Agencija za elektroničke medije provela je istraživanje o udjelu ženskog sporta u medijima. Analizirali su sportske vijesti, kao dio informativnih emisija na tri najgledanija TV kanala s nacionalnom koncesijom - ženski sport zauzimao je manje od četiri posto ukupnih vijesti.

'Nažalost - da, očito je da se o sportašicama mnogo manje izvještava', primjećuje sportski novinar Željko Vela

Stručnjakinja za sportski marketing, Andrijana Kos Kavran smatra to začaranim krugom. Sponzorima ženski sport nije privlačan jer on ne privlači mnogo publike u usporedbi s muškim sportom. "S obzirom na to da sportašice s te strane ne mogu privući dovoljno publike koja bi bila zanimljiva sponzorima s ekonomske strane, oni ne ulažu značajnija sredstva", kaže Kos Kavran. Objašnjava da je sponzorima važno imati velik brand awareness kroz sponzorstvo. Tako žene imaju manje sredstava za razvoj, lošije uvjete treniranja, što zajedno dovodi do težeg ostvarivanja rezultata. I tako u krug.

Posljedice patrijarhata

No to kako se izvještava o sportašicama ili ženama kao javnim osobama, nema veze samo s jednom društvenom domenom, napominje Sunčica Bartoluci, predsjednica Sekcije za sociologiju sporta Hrvatskog sociološkog društva. "Ima veze s patrijarhatom koji je prisutan u društvu, s rodnim odnosima i odnosima prema ženama u širem društvu", navodi Bartoluci i dodaje da se zbog toga generalno o ženama piše kao o objektima. Bartoluci kaže da istraživanja pokazuju da je naše društvo duboko patrijarhalno te je prema tome žena je još dominantno ona koja je prisutna u privatnoj sferi, kući, obitelji, koja tek nakon svog partnera, supružnika, muškog člana obitelji dolazi u prvi plan. Sportski novinar i komentator Sportkluba i Nove TV, Željko Vela, iz vlastitog iskustva pojašnjava da je stanje bilo nešto bolje kad je radio na javnoj televiziji.

Stručnjakinja za sportski marketing Andrijana Kos Kavran smatra to začaranim krugom: sponzorima ženski sport nije privlačan jer on kao takav ne privlači mnogo publike u usporedbi s muškim sportom

"Tamo smo se trudili izvještavati što je više moguće o oba spola podjednako. Ali, nažalost, očito je da se o sportašicama manje izvještava", pojašnjava Vela. Dodaje da nekad i same službe za javne odnose sportašica podlegnu objektificiranju sportašica jer je danas teško uspjeti kao žena pa barem tako dolaze do sponzora. Ipak, trava nije zelenija ni u ostatku Europe. U skandinavskim zemljama nešto su manje razlike između sportašica i sportaša, kao i u svakom uređenijem društvu, ali ima mjesta za napredak. Obeshrabruje i to da ne postoji zemlja koja bi nam mogla biti uzor, kaže sociologinja Bartoluci. "Bez edukacije, nema promjena. Te teme moramo otvarati u sustavu obrazovanja, a i mediji imaju iznimnu odgovornost", upozorava Bartoluci. Smatra da bi mediji trebali snositi odgovornost zbog načina izvještavanja o ženama. Svodeći žensko tijelo na objekt, mediji šire spolne stereotipe te tako daju legitimitet rodnoj neravnopravnosti u sportu i društvu.

Atletika kao primjer

Nakon što je Agencija za elektroničke medije provela istraživanje te potvrdila da ženski sport prati poražavajuće niska medijska pokrivenost, Vijeće za elektroničke medije izdalo je Preporuke za bolje praćenje ženskog sporta u elektroničkim medijima. Taj dokument sadrži 11 preporuka za medije te osam preporuka za klubove i sportske saveze. U konačnici bi se trebao povećati udio ženskog sporta u medijima te ukloniti sadržaje koje ističu jedino fizički izgled sportašica. Blanka Vlašić, bivša reprezentativka i skakačica u vis, svojim primjerom pokazuje da promjene na bolje ipak dolaze. "Nisam se osjećala zakinuto u tom pogledu, dapače. Atletika je sport u kojem su, barem u nas, medijski jednako zastupljeni sportaši i sportašice", kaže Vlašić. Dodaje da sve ovisi o razini rezultata. Iako bi se često komentirao njezin modni stil i fotografiralo ju se bez njezina znanja, nije se susretala s negativnim komentarima, niti s manjkom poštovanja tijekom intervjua. Ipak, dobivala bi pozive na intervjue koji bi se bavili stilom života, modom i njegom tijela. Ipak, na kraju dana, Vlašić je odabrala ne biti žrtvom. Njezino tijelo na terenu, iako itekako izloženo pogledima, je tijelo koje se bori za rezultat. "Tijelo koje je nesputano i slobodno. Ono nije u funkciji zavođenja. Ne mogu kontrolirati tuđe misli i procjene, niti ih mogu natjerati da misle drukčije ako to ne žele. Svatko je odgovoran za svoju savjest", jasno iznosi Vlašić.