Trebali su studirati, a ne spavati po izbjegličkim kampovima...

Prije nekoliko tjedana Mađarska je zatvorila granice prema Srbiji te su izbjeglice krenule iz Srbije u Hrvatsku. To je, zapravo, bio prvi susret građana Hrvatske s izbjegličkom krizom o kojoj su mediji dotad izvještavali iz susjednih i ostalih zemalja. Tako je prvog vikenda izbjegličke krize, zbog koridora otvorenog kroz Hrvatsku prema Sloveniji, na samom graničnom prijelazu Bregana podignut improviziran izbjeglički kamp.

Tada su, zahvaljujući očito pripremljenim planovima i organizaciji, izbjeglice bez većih problema prevezene u Zagreb, odakle su prema granici sa Slovenijom imali organizirani prijevoz, ali i znatnu pomoć Zagrepčana koji su osobnim automobilima prevozili ljude. Radilo se uglavnom o muškarcima, osim nekoliko obitelji, jer su dva dana prije bile propuštane samo obitelji, žene i djeca.

Među tim je izbjeglicama bilo i nekoliko mladića iz Sirije, iz Damaska, Alepa ili Hame, danas razrušenih velikih gradova. Svi su u godinama kada bi trebali studirati, a ne bježati i spavati u izbjegličkim kampovima. Novinarska namjera bila je razgovarati i naći priče mladih ljudi koji su morali prekinuti studij zbog rata, i ispričati njihove priče, ali razgovori često odu mnogo dalje od predviđenog.

SKUP I OPASAN PUT

Svaki je od mladića do Zagreba, odnosno graničnog prijelaza Bregana, potrošio oko 2300 eura. Naime, visina cijene putovanja uvelike ovisi o kvaliteti, odnosno sigurnosti puta. Tako su skuplja putovanja sigurnija, a ona jeftinija rizičnija i opasnija.

Abdul Razaq (24) i Muhammad (25) studirali su javnu upravu i polazili muzičku akademiju, no govora o nastavku školovanja nema jer tamo gdje su živjeli jednostavno više nije sigurno za život, što automatski isključuje i zaposlenje.

Put je od Sirije do hrvatsko-slovenske granice, kažu, trajao dvanaest dana, a tada su mladići bili na Bregani već nekoliko dana, čekajući otvaranje granice. U Turskoj su, govore, bili primorani platiti velike iznose i ukrcati se u opasne, prenatrpane, gumene čamce. Tretman u Grčkoj i Makedoniji nije bio mnogo bolji, pa su bili vrlo pozitivno nastrojeni prema Hrvatskoj, gdje su, kažu, primljeni jako lijepo.

Kad su rekli kako su dobro primljeni u Hrvatskoj, pitanje o tome zašto onda inzistiraju na putu do Njemačke ili Skandinavije prirodno se postavilo. Tvrde kako ne znaju mnogo o politici Hrvatske prema izbjeglicama i iako vjeruju da bi im ovdje bilo sasvim sigurno, dobro i dovoljno, ne smiju riskirati s kvotama, pogotovo nakon što je je njemačka kancelarka Angela Merkel, pozvala izbjeglice u Njemačku.

“Njemačka, Švedska i Norveška će prije primiti izbjeglice nego Hrvatska. Da smo sigurni u to da će Hrvatska otvoriti vrata, ostali bismo”, kažu mladići.

Ksenofobniji kritičari i komentatori izbjegličke krize u cijeloj Europi, naglašavaju, vrlo često šire dezinformacije i komentiraju fotografije mišićavih mladića s prosvjeda 2012. godine u Bonnu, govoreći o njima kao o novim fotografijama izbjeglica i napominjući da nije riječ o izbjeglicama nego o imigrantima koji su teroristi i koji nemaju dobre namjere. S time na umu, mladići su objasnili da putuju sami jer je ovakvo putovanje preskupo i preopasno za cijelu obitelj, pa oni kao najsposobniji idu prvi, planiraju osigurati život da ih poslije dovedu.

Tu je i priča dvadesetosmogodišnjeg Hamze (Bagdad) koji je iz Iraka pobjegao u svibnju te je većinu vremena proveo u izbjegličkim kampovima u Turskoj, odakle je, nakon obavijesti da ne može više ostati u Turskoj, morao krenuti dalje. No na putu prema Europi čekao ga je opasan prijelaz u Grčku (Kos).

Hamza tvrdi kako su mu, čak i uz veliki rizik prelaženja opasnog puta prema Grčkoj, šanse za preživljavanje veće nego kad bi se vratio natrag u Irak. Tako je sredinom kolovoza krenuo na put i stigao u Beograd početkom rujna. Među ostalim, u skupini s kojom je putovao bio je i otac s maloljetnim sinom, a cijela je skupina kroz Makedoniju tri sata provela zaključana u malenom prostoru jednog teretnog kamiona.

Hamza je studirao dramsku umjetnost, a posljednjih nekoliko godina radio je na projektima u Bagdadu dok situacija nije postala nepodnošljiva i suviše opasna. Kaže kako su ISIL i Al-Kaida u kombinaciji s razrušenim državama stvorili životne uvjete koji nisu sigurni ni za koga. Nada se naći projekte i posao ako sretno stigne u Europu, i “živjeti sigurno i zdravo”, jer mu je cilj preživjeti.

NEUPITNA ZAHVALNOST

Zbog vidne premorenosti i zabrinutosti, Rafa je pak ispričala samo osnovne informacije o sebi i svome mužu. Naime, Rafa i Saleh, mladi bračni par u kasnim dvadesetima bježe iz Damaska s dvoje male djece i troje rođaka. Rafa je nakon porođaja i odmora prošle godine upisala agronomski fakultet.

“Zbog rata i terora morala sam prekinuti studij i bježati”, kaže Rafa. Njezin muž, Saleh, učitelj u školi, također je morao ostaviti posao i s obitelji tražiti sigurniji život. Rođak koji je bio s njima cijelo je vrijeme pokušavao doći do nekog mobitela i interneta da nazove rođaka u Njemačkoj.

A kad je doznala da se za Global piše priča o studentima, Fahadova majka je uputila na njega. Dvadesetdvogodišnji Fahad s majkom, stricem, strinom i njihovom obitelji iz Iraka je do Beograda putovao deset dana. Fahad je u Bagdadu studirao računalne znanosti i morao je prekinuti zadnju godinu studija zbog sukoba u Iraku.

“Zahvalni smo dobrim ljudima koje upoznajemo po putu i svima onima koji nam dopuštaju da prolazimo kroz njihove države, sad kad je naša zemlja razrušena i opasna”, ističe Fahad.