Kameru je kupio prvom plaćom, a njome bilježio ratne dane. Njegovom se snimkom branio Gotovina u Hagu

Petar Malbaša više od 40 godina proveo je iza kamere. Kao jedan od najpoznatijih snimatelja u Domovinskom ratu te bivši suradnik Hrvatske radiotelevizije, naviknut je promatrati i slušati tuđe priče. Sada se pak našao s druge strane, kao sugovornik.

Razgovor smo proveli u malom naselju Glavice, kod njegovog rodnog Sinja. Na prostranom ranču Mustang, obiteljski se slavilo krštenje njegova unuka. Malbašu je i tad bilo teško vidjeti bez kamere u ruci. Od njegovih bližnjih, nitko ga nije zvao imenom. Najčešći nadimak bio je Kinez.

"Pa nadimak je došao od jednog mog susjeda, Ivana Malbaše. Inače kao dijete, jako brzo sam progovorio i govorio. I pošto sam brzo govorio, kaže: evo ga, isti Kinez. Iako oni svi mene zovu Kinez, Čajna ili Japanac, imam čak dva imena. Službeno Petar, a neslužbeno u mojoj obitelji Mladen. Međutim, pokojna baba, ona je rekla: jedino Petar jer Petar drži ključe' raja".

Od prve plaće kupio je aparat

Ono što mnogi ne znaju o Malbaši je da se prije novinarstva bavio sportom. Kao svaki pošteni Dalmatinac, krenuo je s nogometom, a posebice je bio uspješan kao atletičar u bivšoj Jugoslaviji.

"Ja sam od osnovne škole izvanredno igrao nogomet. Potpuno isto sam igrao i lijevom i desnom nogom. Nažalost, na otvaranju igrališta u Baškom polju, slomio sam ključnu kost. Bio sam dva i pol mjeseca u gipsu za vrijeme ljeta i meni se taj nogomet tad toliko zgadio da sam čak i kasno prešao u atletiku".

15 godina aktivno se bavio atletikom. Nikad u životu, kaže, nije preskočio trening. Devet je godina bio u reprezentaciji Atletskog sportskog kluba Split, a 1983. godine prešao je u zagrebačku Mladost. 

"I čim sam došao u Zagreb, upisao sam fotografiju u Savskoj ulici. Tad sam već imao plan, obožavao sam fotografiju, a 1980. godine, kad sam se vratio iz bivše JNA i dobio prvu plaću, od te sam plaće kupio aparat".

Pet godina kasnije Malbaša otvara foto studio u centru Sinja. U međuvremenu kupuje i video kameru, a ubrzo potom počinje Balvan revolucija.

"Godine 1990. smutnja je krenula iz Knina, a prve barikade pojavile su se u Civljanima. Poslom sam bio vezan za Zagreb pa sam jedne noći krenuo provjeriti može li se onamo uopće proći. Kad sam stigao u Civljane, na cesti sam zatekao kamenje, gume i stabla. Policajci su mi rekli: 'Petre, ne može se ići u Zagreb'. Odgovorio sam im da ću pokušati na vlastitu odgovornost. Tada još nije bilo pucnjave. Kad sam počeo micati barikade, ti jadni lokalni Srbi su me pitali što to radim. Rekao sam im da idem u Zagreb, a jedan mi je odgovorio: 'Gotovo je sa Zagrebom'. Tada sam prvi put osjetio da će Hrvatska imati silne probleme. 

Umjesto puške, uzeo je kameru

Malbaša je rat dočekao s kamerom u ruci, radije nego s puškom. Zašto i kako je krenuo njegov put snimanja ratne povijesti, ispričao je.

"U početku rata na području Cetinskog kraja na Hrvatskoj televiziji vidio sam poziv ljudima koji su zabilježili ratna zbivanja da pošalju svoje snimke. Tada je gotovo trećina Hrvatske bila okupirana i HRT nije mogao pokriti cijeli teren. Počeo sam bilježiti događaje u Sinju, a kada sam vidio koliko je televizijski materijal s terena štur, prvi sam se put javio Hrvatskoj televiziji i donio snimke granata koje su padale po središtu Sinja. Tada još nisam bio svjestan koliko je to opasno".

Snimke udara i zvukove granatiranja odnio je u splitski studio HRT-a. "Kada ih je pokojni Ivo Šipek vidio, u emisiji uživo rekao je: 'Evo, naš kolega iz Sinja, Petar Malbaša, donio nam je udarac granata u centru Sinja'. Ja tada još nisam bio njihov kolega, ali bio je to moj prvi susret s Hrvatskom televizijom. 

Pratio je Pauke

U početku je mislio da će sve kratko trajati. Snimao je besplatno, a istodobno imao svoj posao i bavio se komercijalnim snimanjem, obiteljskim svečanostima i sličnim poslovima. No, kada je vidio nemilosrdni rat, dragovoljno se prijavio kao vojnik. 

"Smatrao sam da mogu puno više pridonijeti kao snimatelj nego da uzmem pušku i odem na prvu crtu bojišta. 

Malbašina zadaća bila je, kaže, voditi medijski rat protiv neprijatelja, prvenstveno kao pratitelj 4. gardijske brigade poznate kao Pauci. Tvrdi da nikada nije ništa lažno objavio.

"Štitio sam interes svoje domovine, interes hrvatskog vojnika koji se bori za slobodu svog naroda".

Malbaša iza sebe ima 12 snimljenih filmova, kao i razne tonske i video zapise. Ona najpoznatija je snimka generala Ante Gotovine kada je  ‘95., nakon oslobađanja Knina, vojnicima 'očitao bukvicu'. Ta je snimka na Haškom sudu korištena dokaz za obranu Gotovine.

Karijeru posvetio dokumentiranju i arhiviranju događaja iz rata

"Moj film koji mi je daleko najdraži zove se ‘Istinom do pobjede’. Pet puta je bio na televiziji povodom obljetnice Oluje. Taj je film ugledao svjetlo dana kad su Gotovina i Markač osuđeni u prvostupanjskom postupku. Gotovina na 24, a Markača na 18 godina zatvora". 

Te se presude sjeća kao da je bila jučer. Sjedio je je, prisjeća se, u svojoj obiteljskoj kući, pored svoje majke i gledao tu vijest. 

"Ustao sam se sa stolice i otišao u radnju. Najprije pustio brifing generala Gotovine, koji je nastao dan nakon oslobođenja Knina. Uzeo sam veliko crno platno, došao u svoj studio, kameru stavio na stativ, zamolio svog montažera samo da mi kontrolira sliku i sve ono što je po meni bilo zanimljivo, kroz pet godina što sam snimao i pratio, u roku od 24 sata montirao da pokažem: pogledajte koja je to nepravda! 

Malbaša je tako svoju karijeru posvetio dokumentiranju i arhiviranju događaja iz Domovinskog rata. I danas na svom Facebook profilu objavljuje snimke i fotografije iz tog razdoblja, nastojeći sačuvati sjećanja i osobna svjedočanstva sudionika rata. Svoje radove vidi kao dokumente vremena. O jednoj snimci koja mu je i danas posebno urezana u sjećanje govori s vidljivim emocijama. 

"Tijekom operacije Zima '94. Hrvatska vojska ušla je u Bosnu i Hercegovinu. Bilo je oko 80 centimetara snijega, a teren je bio prepun minskih polja. Protivnik je sa sobom doveo civile, Bošnjake i Hrvate iz okolice Banje Luke. U jednom trenutku, usred unakrsne vatre, ugledali smo civile kako po snijegu trče prema nama. U podnožju Dinare okupili smo poginule i svatko je tražio svoje. Jednom Hrvatu, Petru Oljačiću, među njima nije bilo sina Marka. Prišao sam mu. Na Badnji dan krenuli smo dalje, a ja sam uključio kameru i snimao u hodu. U daljini sam ugledao lopatu. Zbog snijega se gotovo nije vidjelo tijelo nesretnog Marka, kojem je glava bila smrznuta. Njegov otac srušio se pokraj njega, zaplakao i rekao: 'Sine moj Marko, gdje si život izgubio, ništa proživio nisi. Ali poginuo si za svoj narod'. To je za mene jedna od najpotresnijih scena koju sam zabilježio tijekom rata. Snimao sam i cijelo vrijeme plakao. Ta je scena ostavila dubok trag na meni i, kad je se danas sjetim, emocija me jednostavno presiječe kao da se dogodila jučer". 

‘Kao da se sramimo staviti ruku na srce kad svira himna’

Sve što je vidio i proživio tijekom rata ostavilo je na njemu trag. Na sreću, kaže, izdržao je i nastavio bilježiti te prizore. Važno mu je da ostanu sačuvani kao svjedočanstvo onoga što su ljudi proživljavali tijekom rata.

"Ono zajedništvo koje je postojalo za vrijeme rata, da se to nastavilo, gdje bi nam bio kraj! A mi danas kao da se sramimo, kad svira himna, staviti ruku na srce. Sve je to kriva politika i ova razjedinjenost.

U ratu i poslije njega, Malbaša se oslanjao na vjeru, a posebnu povezanost ima sa zaštitnicom rodnog mu grada, Sinjskom Gospom. Često slika i snima za Crkvu, a s nama je podijelio neke misli koje su mu pomogle kroz život.

"Jednom mi je jedna starija časna sestra rekla: 'Petre moj, kad se dogodi nešto loše, nemoj nikada klonuti duhom. Samo se zapitaj: otkud znaš od čega te dragi Bog spasio i što je sve moglo biti sto puta gore? Ako si već pao, što prije ustani i kreni dalje.' Toga se uvijek sjetim. Imam osjećaj da sam možda upravo ja trebao svjedočiti o svemu tome, iako su neke od tih tema vrlo teške.

Na to je li mu ta dužnost križ ili blagoslov, odgovara: "Može biti i jedno i drugo. Meni ništa od toga nije teško, ali me boli duša kada vidim koliko je toga devastirano. Dobili smo svoju domovinu i mislim da je važno taj rat pošteno i vjerodostojno arhivirati".

Ovaj je tekst nastao u sklopu kolegija Umijeće intervjua na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.