'Komunistički političari bili su nezasitni čitači. Danas politika nema ni intelektualnu pozadinu, a niti uvjerenja'

Jugoslavenski model socijalizma i danas izaziva potpuno oprečne reakcije. Za jedne je riječ o promašenom eksperimentu, za druge o sustavu koji je ljudima dao veću sigurnost, osjećaj zajedništva i pravo glasa na radnom mjestu. Između nostalgije i potpunog odbacivanja često se izgubi pitanje što je taj model zapravo bio i po čemu se razlikovao od sovjetskog socijalizma i zapadnog kapitalizma.

U Jugoslaviji se desetljećima pokušavao razviti sustav u kojem tvornicama i poduzećima ne upravlja isključivo država ni privatni kapital, nego i sami radnici. Ideja radničkog samoupravljanja, sažeta u paroli "Tvornice radnicima", trebala je proširiti demokraciju iz politike na ekonomiju. Istovremeno, upravo je taj pokušaj stvarao niz proturječja, od velikih očekivanja i ideala participacije do kaotičnog ekonomskog sustava, inflacije i stalnih reformi.

Povodom objave knjige "Social Economics in Yugoslavia", s izvanrednim profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, Markom Grdešićem, razgovarali smo o ekonomskim raspravama u socijalističkoj Jugoslaviji, radničkom samoupravljanju i pitanju zašto se iskustvo jugoslavenskog socijalizma i danas vraća u raspravama o alternativama neoliberalnom kapitalizmu.

Postoji li neka raširena zabluda o jugoslavenskoj ekonomiji koju biste posebno željeli ispraviti?

Jugoslavenski socijalizam nije tek povijesni kuriozitet nego je iskustvo iz kojeg treba učiti. Često se na jugoslavenski socijalizam gleda kao na simpatičan, ali nerealan pokušaj. Na taj ga se način infantilizira. Komunistički političari, pogotovo iz prve generacije, su bili nezasitni čitači. Kada se danas pogleda politika, onda je dojam da se sve skupa izuzetno srozalo. Politika nema nikakvu intelektualnu pozadinu, a nema ni uvjerenja.

Što Vas je osobno i istraživački motiviralo da se bavite socijalnom ekonomijom u Jugoslaviji?

Jugoslavenski socijalizam je bio zanimljiv jer je bio pokušaj da se razvije ekonomski model koji nije niti sustav državne kontrole kakav je bio u Sovjetskom savezu niti je liberalni sustav u kojem se pušta kapitalu da radi što želi. To je trebao biti sustav utemeljen na radničkoj participaciji koja se onda širi čitavim društvom. U povijesti 20. stoljeća nemamo mnogo pokušaja da jedna zemlja više desetljeća eksperimentira na taj način.

Koji je najbolji način da danas razumijemo jugoslavenski ekonomski model? Kroz koje ga pojmove ili koncepte treba promatrati?

Glavni je pojam samoupravljanje. Na početku, nakon raskida sa Staljinom, to se svodi na parolu "Tvornice radnicima". Radnici trebaju upravljati firmama u kojima rade. Međutim, s vremenom se ta ideja proširila na čitavo društvo. Srž tog pojma ostaje ideja širenja demokracije na ekonomiju.

Koliko je radničko samoupravljanje u praksi doista oblikovalo ekonomske odluke, a koliko je ostalo na razini ideala?

Bilo je puno problema u praksi. Dosta istraživanja pokazuje da je u firmama često moć bila koncentrirana u rukama menadžerskih krugova. Međutim postojali su radnički savjeti koji su uvijek mogli neku temu otvoriti, neku odluku preokrenuti. To nije mala stvar, da postoji takav oblik kontra moći. Komparativna istraživanja su pokazala da su jugoslavenske firme imale veoma visoku razinu participacije. Kada imate velike kolektive koji moraju zajedno odlučivati, uvijek je teško. Mi zapravo i dalje prakticiramo samoupravljanje. Kao primjer navodi fakultetska vijeća i film Branka Bauera "Licem u lice", koji kroz cjelonoćni sastanak radnika i direktora prikazuje ritmove kolektivnog odlučivanja i sukoba unutar sustava.

Koje biste glavne prednosti, a koje najveće slabosti tog ekonomskog sustava izdvojili iz današnje perspektive?

Sama participacija je vrijednost. Važan je taj osjećaj da svi zajedno riješavamo naše zajedničke probleme. To je demokracija. Ali naličje toga je sporost. Iz perspektive čitavog ekonomskog sustava, treba reći da je jugoslavenska privreda funkcionirala dosta kaotično. Najočitiji problem je bila visoka inflacija.

Koliko su gospodarske reforme tijekom različitih desetljeća mijenjale sam sustav, a koliko su predstavljale pokušaj rješavanja njegovih postojećih problema?

Komunistička partija svakih nekoliko godina inicira promjene, često veoma značajne promjene. Ustav iz 1974. godine je odgovor na pojavu neovisnih menadžera koji su promatrani kao prijetnja po socijalizam i po radničko samoupravljanje. Sustav "udruženog rada" stvorio je puno birokracije i nepotrebnih procedura. Duga kriza osamdesetih godina se pokazala nepremostivom. Izgubila se utopijska vizija koja je bila prisutna na početku.

Je li Jugoslavija doista predstavljala "treći put" između kapitalizma i socijalizma ili je takva interpretacija pojednostavljena?

Imate desne kritičare koji kažu da je jugoslavenski socijalizam zapravo isto što i državni socijalizam koji je postojao u istočnoj Europi i u Sovjetskom savezu. A imate i lijeve kritičare koji kažu da je jugoslavenski socijalizam napravio previše kompromisa s logikom kapitala. Jugoslavenski pokušaj da se pronađe nešto treće i originalno je bio nepotpun, ali nije bez značaja. Ideja je uvijek bila ta da iz logike radničkog samoupravljanja, odozdo prema gore, treba doći promjena. Jugoslavenski socijalizam ponekad zvuči malo anarhistički ili lijevo-libertarijanski.

Što vaša knjiga donosi novo u odnosu na dosadašnja istraživanja jugoslavenskog ekonomskog modela?

Mislim da je ovakva knjiga nedostajala jer nitko nije napisao povijest ekonomske znanosti u socijalističkoj Jugoslaviji niti povijest ekonomskih diskusija. Mislim da smo u našoj knjizi ispravili neke krive predodžbe koje su postojale u stručnoj literaturi. Često je problem u tome što stranci pišu o jugoslavenskom iskustvu s djelomičnim uvidima u stvarnost. Volio bih i da nas kritiziraju.

Vidite li danas elemente tog modela u suvremenim raspravama o socijalnoj ekonomiji, kooperativama ili alternativnim oblicima poduzetništva?

Jugoslavensko samoupravljanje treba analizirati skupa sa sličnim pokušajima, kao što su individualne kooperativne firme poput velikog Mondragona u Baskiji. Neoliberalizam je oslobodio logiku kapitala i stvorio puno problema, od visoke nejednakosti do ekološke krize. Ako bismo htjeli pronaći nešto što nije niti liberalni kapitalizam niti povratak na rigidni real-socijalizam ruskog tipa, onda ćemo se htjeli-ne htjeli vratiti i socijalističkoj Jugoslaviji. Možda ne moramo opet sve ispočetka.