Na hrvatskim fakultetima, prema podatcima Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije iz 2014., iz godine u godinu obrazuje se sve više studenata s invaliditetom. Iako se vide pomaci u prilagodbi fakulteta studentima, taj je pozitivan trend ipak rezultat motivacije i osviještenosti pojedinačnih fakulteta, a ne napretka u sustavu.

Svaki oblik invaliditeta zahtjeva posebnu prilagodbu prostora. Iako većina zagrebačkih fakulteta ima rampe i dizala, prilagodbe za slijepe i slabovidne studente, primjerice, traka vodilja ili oznaka na Brailleovu pismu, većinom nema. Kristina Krsnik je slijepa i studira na Filozofskom fakultetu na kojem takve vodilje ne postoje.

Prostorne (ne)prilike

"Nemam problema sa snalaženjem po faksu, iako nema ničega što bi slijepim ljudima služilo kao orijentir, ali snalazim se i bez toga", kaže Kristina.

Slično je na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, na kojem studira slabovidna studentica Nikolina Kušterbajn. Iako postoji prostorna prilagođenost za osobe smanjene pokretljivosti, ona nije potpuna za osobe oštećena vida.

"Imamo rampu, dizalo, predavaonice su dostupne, postoji toalet za osobe s invaliditetom, no ono što meni stvara teškoće pri kretanju su neoznačene stube na ulazu u prostore fakulteta", objašnjava Nikolina.

Na fakultetima na kojima nema prilagodbe prostora u obliku dizala ili rampi, nastava se organizira u dvoranama koje su prostorno pristupačne. Tako je na jednom od najvećih zagrebačkih fakulteta, Pravnom. Božica Hladik, osoba s tjelesnim oštećenjima, studira na Ekonomskom fakultetu gdje se susretala s problemima kada je slomila nogu jer je za dizalo potrebna kartica koju nije jednostavno dobiti.

"Do prvog kata ne bi vozio lift gdje sam imala nastavu nego sam morala stubama. Negdje dizalo ne radi pa je bio problem doći do nekih dvorana, ali sada mi je dobro jer hodam normalno", kaže Božica.

Pixabay

Javni prijevoz uglavnom nije prilagođen zbog čega bi studenti s invaliditetom trebali koristiti odgovarajuća kombinirana vozila, no njih nema dovoljno

• 
• 

Uz prostor, jednako je važno da i pohađanje nastave i polaganje ispita bude prilagođeno. Studentica Nikolina navodi da je mnogo više teškoća imala pri polaganju ispita nego s prostornom prilagodbom. Uz stres, uvijek se javlja i strah hoće li dobiti prilagođeni ispit, a kako kaže, svaki ispitni rok minimalno jedan ispit ne bude joj prilagođen jer profesor ili asistent zaborave na to.

"Time se stvaraju dodatni problemi jer ostatak grupe mora čekati početak ispita, profesor ili asistent moraju otići meni prilagoditi ispit. Veliki su se problemi javljali tijekom online nastave i takva polaganja ispita kada mi profesori, zbog svog neznanja, nisu omogućili potrebne prilagodbe što se odrazilo na moje ocjene", objašnjava Nikolina.

Prijevoz mora biti bolji

Kristina ima suprotno iskustvo. Tijekom predavanja bilješke vodi na računalu, profesori joj objavljuju radne materijale na online platformi, neke ispite piše na računalu, dok neke rješava usmeno.

"Na mom su fakultetu profesori jako susretljivi i nisam imala nikakvih negativnih iskustava, većinom se svi trude da je što više toga u digitaliziranom obliku", ističe.

Od drugih prepreka s kojima se suočavaju studenti s invaliditetom, Denis Marijon, predsjednik Hrvatskog saveza udruga za mlade i studente s invaliditetom (SUMSI), ističe nedostatak prikladnog prijevoza što je problem na razini cijele Hrvatske. Naime, javni prijevoz uglavnom nije prilagođen zbog čega bi studenti s invaliditetom trebali koristiti odgovarajuća kombinirana vozila, no njih nema dovoljno. Iako postoji državna potpora za podmirenje dijela troškova prijevoza za studente s invaliditetom, nedostatak je što, na primjer, ZET organizira prijevoz samo za osobe u kolicima.

"SUMSI pokreće inicijativu da se napokon riješi pitanje prijevoza za studente. S relativno malim iznosom mogli bi se osigurati kombiji", najavljuje Marijon i dodaje da se prije nekoliko godina u Ministarstvu znanosti i obrazovanja slično riješio problem prilagodbe literature. Upravo nedostatak literature za slijepe i slabovidne bila je jedna od glavnih teškoća. Udruga za promicanje kvalitetnog obrazovanja mladih s invaliditetom "Zamisli" u partnerstvu s nekoliko fakulteta i sveučilišta radila je na projektu prilagodbe literature, no mjesta za napredak još ima.

"Danas je to unaprijeđeno, dosta je toga digitalizirano i može se digitalizirati, ali nikad se ne može prilagoditi sve što je potrebno", kaže Kristina.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja prije je dodjeljivalo stipendije za posebne skupine studenata koje su uključivale studente s invaliditetom, dok od ove godine te skupine više nema i oni se mogu prijaviti za stipendiju na temelju socioekonomskog statusa. Uz to, postoje i druge javne i privatne stipendije. Nikolina ove godine dobiva stipendiju na temelju uspjeha i invaliditeta od jedne kompanije. Ta stipendija njezin je jedini prihod jer je opseg studentskih poslova koje može obavljati ograničen.

Slično je i s asistentima

"Jako se malo govori o tome, a uz sve prilagodbe, važna je i financijska podrška za olakšano studiranje", napominje Nikolina.

Božica smatra da iznosi stipendija za njihove potrebe nisu dovoljni. S druge strane, Kristina i predsjednik SUMSI-ja Marijon misle da su iznosi stipendija dovoljni, no da one neće riješiti probleme poput prijevoza. Studenti, na primjer, novcem mogu platiti taksi, ali to im ne znači mnogo jer taksi nije prilagođen.

"Financijski stipendije su dovoljne, no problem je što bi svi dali novac, a nitko ne bi rješavao probleme", poručuje Marijon.

Slično je i s asistentima. Asistencija kao tehnička podrška ne djeluje na domaćim fakultetima. Marijon ističe da je sustav visokog obrazovanja neriješen i da se moraju početi donositi dugoročne strateške politike.