Da djeca mogu vršiti nasilje nad roditeljima pokazuje priča majke, čiji su podaci poznati redakciji, a koja je svoj život posvetila borbi za 15-godišnju kćer koja ju je provela kroz najgore situacije, poput lažnog prijavljivanja nasilja i pritvora te ju dovela do toga da strepi nad vlastitim životom.

Odnos roditelja i djece često postaje problematičan zbog moderne komunikacije koju većina roditelja teško uspijeva razumjeti. Osim toga, istraživanja su pokazala da društvene mreže potiču problematično ponašanje kod mladih osoba, izazivaju agresiju i izljeve bijesa. Djeca su postala hipersenzibilna, a posjeduju sve manje empatije prema osobama u svome okruženju pa tako i prema samim roditeljima.

Dok djeca dobivaju sve više slobode, roditelji imaju sve manje kontrole nad njihovim ponašanjem. Sve navedeno dovodi do slučajeva u kojima su djeca ona koja vrše psihičko i fizičko nasilje nad roditeljima koji postaju bespomoćni.

'Jednostavno je krenula krivim putem'

Kako je biti roditelj problematičnom djetetu zna majka 15-godišnje djevojke. Od najboljih prijateljica postale su neznanke u borbi jedna protiv druge. Njezina kći pati od poremećaja pažnje, ali oduvijek je, tvrdi, bila ambiciozno dijete koje je odjednom počelo odbijati ići u školu.

"Imala je velike snove i ciljeve, nije uvijek bila problematična, ali s osam godina postala je razmažena i željna pažnje. Pubertetom je sve dodatno eskaliralo, to su godine u kojima se događaju prva zaljubljivanja, ali i upadanja u loša društva i jednostavno je krenula krivim putem", rekla je majka i dodala da za ponašanje svoje kćeri krivi sebe.

Tvrdi da joj je kao djetetu rastavljenih roditelja htjela pružiti luksuz koji ona nikada nije imala, ali djeca to iskorištavaju. Djevojka je trenutačno u romantičnoj vezi s 24-godišnjakom koji, kako tvrdi njezina majka, na mnoge načine manipulira njome, a nekoliko puta stizali su joj i pozitivni rezultati testova na drogu. 

Pokušala je zaštiti svoju kćer, a onda je završila u pritvoru jer ju je upravo kći prijavila za fizičko i psihičko maltretiranje. Nakon istrage, policija je došla do zaključka da se prijava temelji na neistini, s obzirom na to da je djevojka odbijala liječnički pregled da bi se utvrdile ozljede koje je navela kao rezultat majčinog fizičkog zlostavljanja. Kamere na javnim mjestima zabilježile su da nikakvog agresivnog, fizičkog kontakta nije bilo među njima, ali pita se tko će joj pomoći kada njezina kći digne ruku na nju ili kada je na poslu i javnom mjestu počne omalovažavati.

Postavljanje granica

Njezina kći se trenutačno nalazi kod oca, kojem je bilo zabranjeno da ju viđa. On joj dopušta buntovno ponašanje i problematično okruženje, no njezina majka ne odustaje. Bori se za skrbništvo nad svojom kćeri jer vjeruje da još postoji šansa da ju uputi na pravi put. Njezin slučaj preuzeo je lokalni Centar za socijalnu skrb, no oni nemaju rješenje.

"Rekli su mi da ne razumiju zašto je želim vratiti pod svoje, da će nam svima samo raditi probleme. Ako će raditi probleme, radit će ih meni, ja sam spremna na te probleme. Ja sam ovdje da se borim za svoje dijete", rekla je jer, usprkos svemu, ne želi odustati. Polagala je nade u ustanove, ali tvrdi da njezin glas do njih ne dopire. 

"Ne mogu odustati, ako imaš malo srca nikada ne odustaješ od svog djeteta", poručila je.

Roditelji u želji da zaštite djecu i da im pruže svu ljubav, zaboravljaju na svoju stvarnu ulogu, a to je postavljanje granica. Njihovu važnost objasnila je Maris Kutanjac, diplomirana psihologinja, koja je tijekom rada u srednjoj školi, upoznala mnogo problematične djece.

"Najčešća greška jest razmišljanje da postavljanje granica ne djeluje na djecu. Djeluje, ali ono na što djeca najviše reagiraju je konzistentnost. Pogrešno je dopuštati određeno ponašanje cijelo vrijeme i onda odjednom odlučiti da djetetu to ponašanje više nije dopušteno. Dosljednost je najvažnija u odgoju", rekla je Kutanjac.

Dodala je da postavljanje granica i kažnjavanje nije isto. Iz psihologije je utvrđeno da kazna ne funkcionira, samo privremeno prekida neko ponašanje, ali ne daje alternativu kako se ponašati ispravnije. Kutanjac dodaje da je važno objasniti djeci zašto određeno ponašanje nije ispravno, zašto im je nešto zabranjeno, ali je isto tako važno s time početi kada su još jako mladi.

'Škole za roditeljstvo'

Osim postavljanja granica, veliku važnost ima stvaranje socijalnih vještina, proces koji djelomično izostaje iz života djece danas.

"Djeci nedostaju socijalne vještine kakve su djeca prije vježbali sa svojim vršnjacima, kroz druženje, razgovore i svađe, što danas, nažalost, rijetko imaju priliku raditi. Previše su fokusirani na virtualni svijet, koji ne dopušta kvalitetno razvijanje društvenih sposobnosti", rekla je Kutanjac.

Žrtve obiteljskog nasilja za pomoć se mogu obratiti policiji, državnom odvjetništvu ili nadležnom Centru za socijalnu skrb, a postoje i mnoge organizacije koje im mogu pružiti pomoć. Povezanost centara socijalnih službi i policije je posljednjih godina slaba i odgovornosti se, u većini slučajeva, prenose od jedne institucije do druge, bez donošenja konkretnog rješenja.

Roditelji su, kako je doživjela i sama majka problematične djevojke, najčešće savjetovani da razgovaraju sa svojom djecom i tako riješe njihovo ponašanje, no to nije uvijek dovoljno. Potrebne su brojne promjene, koje određene institucije pokušavaju uvesti, a jedno od njih jest ponovni razvitak i unapređenje Obiteljskih centara.

"Veoma dobra institucija bio je Obiteljski centar koji je djelovao unutar centara za socijalnu skrb, koji je imao škole za roditeljstvo, savjetovanje i mnogo toga što je moglo pomoći djeci i roditeljima. Sad ih ponovno oživljavaju. To je jedna inicijativa koju moramo održati. Pogrešno je što se stalno i isključivo bavimo djecom, a zaboravljamo da zapravo treba pomoći i roditeljima", zaključila je Kutanjac.