LJUBIMAC SA SVRHOM Od vrtića, preko osnovne i srednje do fakulteta, to je put psa u crvenom prsluku

Psi pomagači jedna su od osnovnih potreba osoba s invaliditetom. Premda je za njih gotovo svatko čuo, rijetki znaju koliko je dug put od štenaca do školovanih pasa pomagača i da taj put sadrži jednu posebno zanimljivu etapu. Radi se o procesu socijalizacije, kojim pas postaje dobar član društva naviknut na sve okolnosti s kojima će se susresti u ulozi koja ga čeka. Što sve čini proces socijalizacije i koliko traje ispričala je Sandra Ševerdija, koordinatorica programa socijalizacije u Centru za rehabilitaciju Silver. Centar je jedinstvena ustanova socijalne skrbi koja u rehabilitaciju osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju uključuje rad sa psima pomagačima i terapijskim psima.

Od štenca do psa pomagača

Centar Silver ima vlastiti uzgoj budućih pasa pomagača koji se temelji na pasmini labrador retriver, a nakon rođenja psi ostaju u Centru do devet tjedana starosti u takozvanom "puppy vrtiću", u kojem zaposlenici s njima prolaze kroz "ranu socijalizaciju". Prije pandemije, ovaj dio socijalizacije obavljali su i volonteri, no Centar sada ne može održavati radionice za njih zbog strogih epidemioloških mjera pa se sada u programu "rane socijalizacije" psima bave zaposlenici i socijalizatori koji kod kuće već imaju psa. U taj dio obrazovanja štenaca spadaju neke osnovne naredbe poput: "sjedi, lezi, čekaj". FOTO: CENTAR ZA REHABILITACIJU SILVER Sljedeća etapa jest najvažnija - socijalizacija s volonterima. Taj dio, "osnovna škola", traje otprilike do pet mjeseci starosti, a podrazumijeva dolaske u Centar, isprva jednom tjedno, a kasnije jednom u dva tjedna. Psića se uči poslušnosti bez okolnih distrakcija. Tek kada taj dio uspješno završi, štene može krenuti učiti te iste stvari bilo gdje u javnosti. S navršenih šest mjeseci, štenci dolaze u "srednju školu" - na radionice sa starijim štencima, gdje psi uče jedni od drugih, što je važan dio i za socijalizatore. "Tada se socijalizatori upoznaju i povežu, a to je posebno korisno. Primjerice, kada socijalizator putuje van Hrvatske, pas ne smije ići s njim, već ga je potrebno smjestiti, ili kod nas u Centar ili, što je bolja opcija, kod nekog drugog socijalizatora na čuvanje", objasnila je Sandra Ševerdija. [caption id="attachment_35405" align="alignnone" width="1600"] FOTO: CENTAR ZA REHABILITACIJU SILVER Godinu dana stari psi prolaze rendgen kukova i laktova da bi se vidjelo za što će se pas specijalizirati. U slučaju da su rezultati rendgena zadovoljavajući, pas nastavlja školovanje. U protivnom, udomljava se kao kućni ljubimac. Psi koji nastavljaju školovanje, ostaju kod socijalizatora do napunjenih 16 mjeseci, a nakon toga dolaze u Centar na "Silver faks". "Psi su od ponedjeljka do petka kod nas i treniraju s trenerima, a vikendom se vraćaju kod svojih socijalizatora, što nije obavezno, ali u većini slučajeva socijalizatori to žele", pojasnila je Ševerdija i dodala da takvo školovanje traje od četiri do šest mjeseci u toku čega se promatraju prirodne predispozicije psa.

Dodjela školovanih pasa korisnicima

Osnovno mjerilo prema kojem se procjenjuje je li pas dobro socijaliziran je kada on nije vezan striktno za svojeg socijalizatora i ono što on govori, već kada sluša bilo koju osobu u bilo kojem okruženju. "Svi radimo prema istim uputama i svi pričamo taj isti 'pseći jezik' pa je onda psima svejedno tko ih vodi jer oni sve jednako razumiju i slušaju", istaknula je Ševerdija. Nakon što je pas dobro socijaliziran i položi sve ispite, instruktori procjenjuju kojem bi korisniku najbolje odgovarao. [caption id="attachment_35406" align="alignnone" width="1600"] FOTO: CENTAR ZA REHABILITACIJU SILVER "Kada govorimo o tome, ljudi često znaju imati negativne komentare, no važno je naglasiti da je iznimno bitno dobro upariti psa i korisnika jer ako taj dio zakaže, pas neće dobro obavljati svoj posao, a samim time neće biti koristan i pomagati korisniku", objasnila je Ševerdija i spomenula da postoji pregršt fizičkih i karakternih predispozicija na koje treba obratiti pažnju. Kada se ispostavi da su pas i korisnik dobro upareni, pas se dodjeljuje korisniku preko Centra za socijalnu skrb ako je korisnik iz Hrvatske. U Centru Silver, zajedno prolaze obuku i prijenos, odnosno korisnik uči što sve pas može učiniti za njega. Zaposlenici Centra i nakon službene dodjele odlaze u povremene posjete da bi pratili u kakvom je stanju pas i jesu li potrebne dorade ako se korisnikovo stanje pogoršalo. "Sve se temelji na principu nagrađivanja i ohrabrivanja psa za vrijeme socijalizacije i boravka psa kod korisnika pa je jako važno da to korisnici ne zaborave. Ako ne djeluju tako, psu opada samopouzdanje i on više ne obavlja svoj posao jednako kao kada je bio puno više nagrađivan", objasnio je Tomislav Fanjkutić, također koordinator socijalizacije.

Novi prijatelj, ali i pomagač u pronalaženju prijatelja

Kroz proces socijalizacije pasa i sami volonteri, odnosno socijalizatori, mnogo uče o psu, sebi i o svojim socijalnim vještinama koje kroz taj rad sa psom znatno unaprjeđuju. "Opće je poznato koliko običan pas, odnosno kućni ljubimac može pomoći u ostvarivanju komunikacije s ljudima, ali u slučaju da imate psa s posebnom oznakom i sjednete nekamo na kavu među ljude, zagarantirano je da će vas prolaznici pitati nešto o njemu", istaknula je Ševerdija. To potvrđuje i apsolventica psihologije Greta Gombar koja je također socijalizatorica u Centru. "Puno više hodam i rekreiram se, kamo god idem imam ugodno društvo svoje njuškice, ali s obzirom na to da psi imaju i terapeutski učinak, imam i podršku u stresnim situacijama ili utjehu u tužnim", objasnila je Greta kod koje je na socijalizaciji žuti labrador Lupin. [caption id="attachment_35408" align="alignnone" width="1440"] Greta i Lupin (FOTO: CENTAR ZA REHABILITACIJU SILVER) Greta je rekla da se odmah zainteresirala za psa s crvenim prslukom - čim ga je prvi put vidjela prije par godina na svom fakultetu. Nakon što je čula pojedinosti o psu, pomislila je da bi se i ona mogla uključiti u ovaj proces, s obzirom na to da je i sama iz "pomagačke struke". "Krajem 2019. sam ispunila prijavu, a par mjeseci kasnije došao mi je Lupin. Prije njega sam imala psa, no iskustvo sa psima nije toliko potrebno jer nas svi iz Centra paze kao kap na dlanu. Kontinuirano nam daju upute i savjete te su nam na raspolaganju u bilo kojem trenutku", ispričala je Greta. Socijalizatori se povežu sa psima koje odgajaju, ali većini njih nije teško odvojiti se od psa jer se velik broj njih odluči uzeti novo štene na socijalizaciju i krenuti ispočetka. "Sasvim je prirodno i ljudski da se socijalizator veže za psa, no bitno je osvijestiti činjenicu da taj pas ima veću svrhu u svom životu, a to je pomoći onima kojima je potrebniji, a nekima čak i neophodan u svakodnevnom životu. Ja bih također vrlo rado voljela dobiti novog psa na socijalizaciju nakon Lupina", zaključila je Greta.

Života pasa nakon umirovljenja

Pas može raditi kao pomagač ili terapijski pas otprilike osam godina, ovisno o njegovoj vitalnosti, a nakon toga se pas umirovljuje i daje na udomljavanje svojem korisniku, bivšem socijalizatoru ili nekome tko se javio da želi udomiti umirovljenog psa.

"Najnormalnije je da korisnik odbije zadržati psa nakon umirovljenja jer njemu ipak treba pas pomagač, a ne kućni ljubimac. To je fama koju javnost često spominje, bez da se uzme u obzir da većina tih korisnika ne može brinuti za kućnog ljubimca i pravilno mu se posvetiti uz svoju teškoću i uz novog psa pomagača", ispričala je Ševerdija.

Fanjkutić je dodao da i obitelji koje se jave za udomljavanje također moraju ispunjavati određene uvjete kao i socijalizatori.

"Nećemo dati psa bilo kome, bez obzira u kakvom je stanju ili koliko je star. Baš zbog toga ga nećemo udomiti u obitelj ili okruženje u kojem neće imati svoj mir, već ćemo se pobrinuti da ga dobije netko u čijem će okruženju mirno provesti još nekih sedam, osam godina života", objasnio je Fanjkutić.

Proces prijave za socijalizatora

Socijalizatori mogu biti pojedinci ili obitelji, a osnovni uvjeti koje osoba mora ispunjavati kako bi postala socijalizator su da bude punoljetna, da živi na području Zagreba te da ima svoj auto. Ti su uvjeti postavljeni s ciljem da psu uvijek bude na raspolaganju što brži dolazak do veterinara u slučaju da je to potrebno, ali i da se socijalizacija odrađuje postepeno, odnosno da štene ne ide na neka mjesta ili ne ulazi u javni prijevoz kada još nije spremno za to.

"Normalno je da nakon informativnog razgovora s nama neki ljudi sami odustanu jer shvate da možda i nisu najkompetentniji za socijalizatora, no većina ih se ipak odluči uzeti psa", objasnila je Ševerdija.

Centar socijalizatoru osigurava opremu potrebnu za brigu oko psa, edukaciju prije nego što im se dodijeli štene, skripte sa savjetima i pravilima, ali i neprestanu podršku za vrijeme socijalizacije. Uz "školice" koje se održavaju svaka dva tjedna i kućne posjete u koje koordinatori odlaze povremeno, oblik podrške je i WhatsApp grupa u kojoj su svi socijalizatori, koordinatori te dvije senior socijalizatorice.

"Tamo socijalizatori mogu dati ili pak tražiti savjet kada god ga zatrebaju. Tako oni nikada nisu prepušteni sami sebi i puno im je lakše", objasnila je Ševerdija.

Fanjkutić je potom dodao kako se od socijalizatora očekuje da psu osigura mirnu životnu atmosferu, propisane igračke i naravno, da radi s njim.