Zbog prijašnjih negativnih iskustava s novinarima, straha za sigurnost i straha od negativnih reakcija javnosti, teško je doći do izbjeglica koje žele podijeliti svoje priče s hrvatskim medijima. Dok se u javnosti govori o mogućem migrantskom valu iz Afganistana, naprosto je nemoguće doći do ljudi koji su naselili Hrvatsku nakon bijega iz Sirije ili Irana i iz prve ruke doznati kako im je tekao proces integracije.

Većina izbjeglica samo želi živjeti normalnim životom u Hrvatskoj, ali problem stvara nehumana hrvatska politika, ističe Lucija Mulalić iz Centra za mirovne studije (CMS). Osim policijskog nasilja na granicama, veliki problem predstavljaju diskriminacija i govor mržnje, a to se posebno odnosi na žene.

"To se događa pogotovo ako je njihova religija vidljiva, poput toga da nose hijab i to je jedna od najčešćih prepreka s kojima čujemo da se suočavaju", ispričala je Mulalić.

Strukturalne barijere

Postoje programi koji procesom integracije žena izbjeglica nastoje osnažiti žene i podići njihovu samosvijest o tome da su ravnopravne članice društva, napomenula je Martina Prokl Predragović, suradnica za komunikaciju i zagovaranje iz Isusovačke službe za izbjeglice (JRS). Takvi programi ne doprinose samo osnaživanju žena izbjeglica, već i same lokalne zajednice, od radnog okruženja pa sve do kafića i kvartova u kojima žive.

Radi što boljeg prihvaćanja izbjeglica u zajednicu u kojoj žive, Mulalić je naglasila da je potrebno da Hrvatska poštuje vlastite zakone, zakone Europske unije i međunarodne konvencije te da mora omogućiti pristup sustavu azila ljudima koji se nalaze na granicama.

"Hrvatska se, uz svoju integracijsku praksu, mora ozbiljno pozabaviti problematikom diskriminacije, govorom i zločinima iz mržnje, koji su nedovoljno dokumentirani unutar sustava, što daje privid toga da ne postoje", kazala je Mulalić.

Takva diskriminacija je veoma slojevita, a Mulalić napominje da ona pogađa žene zato što su žene, ali i jer su migrantkinje, druge nacionalnosti ili religije te druge boje kože. Jedna od pozitivnih strana u cijeloj priči su građani koji svojom solidarnošću i volontiranjem pružaju podršku i jedna su od prvih spona povezivanja izbjeglica s njihovim lokalnim sredinama, rekla je Mulalić.

"Solidarnost Hrvatske očituje se u susjedima i običnim građanima koji doniraju, koji se druže sa svojim novima susjedima te u gradovima gdje se lokalne institucije angažiraju i van svojim ovlasti", istaknula je Mulalić.

Više od 20 puta vraćana u BiH

Koliko je težak put žena izbjeglica zna Titi Khati koja je u razgovoru s Prokl Predragović ispričala svoju priču o životu u Iranu gdje, rekla je, žena postoji da bi služila muškarcu. Titi danas živi u Hrvatskoj, no u njezinoj je državi ženama zabranjeno napuštanje zemlje i odlazak u inozemstvo. Žena uopće ne može dobiti putovnicu bez dozvole oca ili muža, a ako je, poput nje, razvedena, za nju u iranskom društvu nema mjesta.

"Razvedena žena praktički nema pravo postojati. Ne postoji mjesto na kojem bi ona mogla živjeti, ne žele ju prihvatiti niti druge žene, jer ju i one doživljavaju kao sramotu i prijetnju", kazala je Titi koja je udana s 12 godina protiv svoje volje. Kako bi uklonila sram sa svoje obitelji, Titi se morala ponovno udati, a nakon udaje, muž ju je tretirao kao sluškinju te je shvatila da je jedini izlaz iz te situacije da se pokuša rastati i pobjeći, što je i učinila.

Tijekom svog života u Iranu, Titi se i obrazovala, što je još jedan od razloga zašto nije bila prihvaćena u društvu. Nakon teškog puta i dolaska u Hrvatsku, Titi, i njezino dvoje djece, sakrili su mještani Karlovačke županiji, a prije je toga bila vraćana u Bosnu i Hercegovinu 22 puta. Mještani Karlovačke županije zatim su pozvali novinare koji su s njom otišli u policijsku postaju gdje je objasnila policijskim službenicima da traži azil.

Danas, nakon što se izborila za prava svoje djece i sebe, Titi želi postati novinarka i biti glas svih žena i djevojčica koje pate u Iranu. Također, istaknula je da joj nije važan niti strah od policije niti negativan utjecaj do kojega može doći kod njezinog postupka dobivanja međunarodne zaštite jer govori o svojoj priči javno.

"Važno mi je da, osim svoje djece, uspijem spasiti barem još jedno dijete. Jer sve što učinimo samo jednom djetetu, u Iranu, u Hrvatskoj, u Americi ili bilo gdje drugdje na svijetu – na kraju će se to sve vratiti nama", kazala je Titi.