S Katarinom Carek popričali smo o borbi mladih pisaca u Hrvatskoj

Pisanje za Katarinu Carek nije samo kreativni hobi, nego dio svakodnevice koji se provlači između fakultetskih obaveza, posla i privatnog života. Iako pripada generaciji koja odrasta uz društvene mreže i ubrzan tempo sadržaja, njezin odnos prema književnosti ostao je vezan uz maštu, emocije i priče koje nastaju iz osobnog doživljaja svijeta. Od prvog romana smještenog u rodno Čučerje do današnjeg rada, kroz njezine se knjige stalno vraća ista tema; potraga za pripadanjem i razumijevanjem.

Kada si prvi put ozbiljno pomislila da želiš pisati romane?

Oduvijek sam voljela čitati i pisati priče, ali prvi put sam ozbiljno o tome razmišljala nakon čitanja Zagorkine Gričke vještice. Tada sam shvatila koliko književnost može otvoriti maštu i poželjela pokušati stvoriti nešto svoje.

Koliko je Zagorka utjecala na tvoj stil i način razmišljanja o književnosti?

Puno. Inspirirala me da zavirim u najdublje dijelove svoje mašte i pokušam napisati nešto što će imati emociju i atmosferu kakvu sam osjećala dok sam čitala njezine romane. Iako je moj stil moderniji, ona je definitivno najveći uzor.

Tvoj prvi roman “Dora” smješten je u Čučerje. Zašto baš tamo?

Htjela sam prikazati svoj rodni kraj na drugačiji, gotovo romantičan način. Moja obitelj njeguje tradiciju Čučerja generacijama i bilo mi je važno približiti taj kraj ljudima koji ga ne poznaju. Tako je nastala priča o mladoj bogatašici koja dolazi u selo i zaljubljuje se u lokalnog bećara.

PRIVATNA ARHIVA

• 
• 

Koliko osobnog unosiš u svoje likove i priče?

Moji romani nisu autobiografski, ali vjerujem da svaki autor nesvjesno ostavi dio sebe u pisanju. Često prilagodim radnju emocijama ili iskustvima koja mi se trenutno događaju u životu.

Danas pišeš već šesti roman. Kako izgleda tvoj proces rada?

Najviše volim sam početak, kada ideja još nije potpuno definirana. Tada osjećam najveće uzbuđenje, kao da sam upravo sjela u avion koji polijeće, ali ne znam kamo putujem. Najčešće pišem u mirnom kafiću na Gornjem gradu. Uz svaki roman imam posebnu playlistu, a ponekad odjenem nešto što me podsjeća na glavnu junakinju o kojoj taj dan pišem. Ti mali rituali mi pomažu da uđem u svijet priče.

Koliko je teško uskladiti pisanje sa studentskim životom i poslom?

To mi je zapravo najteži dio. U razdobljima kolokvija i seminara zna proći i nekoliko tjedana bez pisanja. Ali povratak rukopisu nakon takve pauze uvijek ima neku posebnu težinu i ljepotu.

A kako se nosiš s kreativnim blokadama koje naiđu?

Dugo su mi stvarale veliki stres, pogotovo zbog društvenih mreža. Na Instagramu i TikToku svi pišu po nekoliko sati dnevno, a ja jedva uspijem sat vremena svakih nekoliko dana. S vremenom sam shvatila da ne mogu stvarati prema tuđem tempu i da moram pronaći svoj ritam.

Koliko su danas društvene mreže važne mladim autorima?

Nažalost, jako važne. Danas više nije dovoljno samo napisati dobru knjigu. Očekuje se da budeš prisutan na mrežama, snimaš sadržaj i stalno promoviraš sebe. Prednost je što nekoliko videa može pomoći da za tebe čuje velik broj ljudi, ali istovremeno to stvara ogroman pritisak.

Koliko je mladom autoru teško probiti se u Hrvatskoj?

Nije nemoguće, ali je teško. Mladi autori često imaju osjećaj da za njih nema dovoljno prostora ni potpore. Kod drugog romana slala sam rukopis izdavačima i često nisam dobila nikakav odgovor. Nekad bi rekli da trenutno ne izdaju ljubavne romane, nekad bi tražili velike izmjene.

Osjećaš li pritisak uspoređivanja s drugim autorima?

Naravno. Danas postoji ogromna količina knjiga i vrlo je lako uspoređivati se s drugima, pogotovo sa stranim autorima koji imaju veća tržišta i drukčije mogućnosti. Ali pokušavam se ne prilagođavati trendovima samo zato da bih lakše pronašla mjesto na tržištu.