Od zabranjene strasti do generacijske osvete: Kako čitati Orkanske visove danas

"Orkanski visovi" jedini je roman Emily Brontë, objavljen pod pseudonimom Ellis Bell. Radnja je smještena u vjetrovite močvare Yorkshirea krajem 18. stoljeća i prati isprepletene sudbine obitelji Earnshaw i Linton kroz više generacija.  "Orkanski visovi" ističu se neobičnom strukturom pripovijedanja u kojoj priču prenose dva posredna pripovjedača, što stvara slojevitu i nepouzdanu perspektivu događaja.

Kada je knjiga objavljena, reakcije su bile izrazito podijeljene. Dio kritike bio je šokiran njegovom brutalnom okrutnošću i prikazom poludivlje ljubavi, dok su drugi prepoznali moć i domišljatost te snagu i uvjerljivost pripovijedanja.

Tri godine nakon objave romana, Charlotte Brontë otkrila je da se iza pseudonima Ellis Bell krije njezina mlađa sestra Emily Brontë. Charlotte je pritom naglasila da kritičari u početku nisu pravilno interpretirali roman, dijelom i zbog pretpostavke da je autor muškarac, zbog čega su njegovu mračnu prirodu pogrešno tumačili.

"Nezrele, ali vrlo stvarne sposobnosti koje su se otkrile u 'Orkanskim visovima' jedva su bile prepoznate; značaj i priroda djela bili su pogrešno shvaćeni", izjavila je Bronte.

"Orkanski visovi" gotična je priča o isprepletenim sudbinama dviju obitelji na divljim jorkširskim močvarama, koja je s vremenom prerasla u klasično djelo koje je oblikovalo čitav žanr.

Kontroverzna verzija filma Orkanski visovi

Redateljica Emerald Fennell predstavila je 13. veljače svoju autorsku verziju priče, naglašavajući da film nije klasična adaptacija romana, već osobna interpretacija. U glavnim su ulogama Margot Robbie kao Catherine Earnshaw i Jacob Elordi kao Heathcliff.

Film je pratio niz kontroverzi, uključujući rasprave o dobi i etničkoj pripadnosti glumaca, erotskim scenama i kostimima. Fennell je zato simbolično stavila naslov u navodnike, ističući da ne prenosi vjerno izvorno djelo, već ga reinterpretira kroz vlastitu viziju jer ga smatra previše složenim za doslovnu adaptaciju.

Roman razbija klasičnu linearnu naraciju svojom nelinearnom i slojevitom strukturom u kojoj se priča odvija kroz okvir "priče u priči". Dva pripovjedača, Lockwood i Nelly Dean, oblikuju događaje iz subjektivnih perspektiva, zbog čega čitatelj nikada nema potpuno pouzdanu sliku stvarnosti. Ponavljanje imena poput Catherine, Cathy, Linton i Heathcliff dodatno naglašava cikličnost odnosa i prenošenje trauma kroz generacije.

Slični elementi mogu se uočiti i u filmskim adaptacijama, iako film, za razliku od književnosti, nema izravan pristup unutarnjem pripovijedanju. Umjesto toga, koriste se vizualne i narativne tehnike da bi se prenio osjećaj fragmentiranosti i emocionalne nestabilnosti. Nelinearnost se često prikazuje kroz montažu i izmjenu vremenskih razdoblja, dok se subjektivnost pripovijedanja prenosi kroz atmosferu, glumu i fokus na određene likove.

Priča o opsesiji i osveti

Lik Nelly Dean u filmu nerijetko gubi dio svoje pripovjedačke uloge ili je smanjena njezina važnost, čime se mijenja način na koji publika doživljava priču. Umjesto njezina subjektivnog pripovijedanja, gledatelj je prepušten izravnom promatranju događaja, ali i dalje ostaje prostor za interpretaciju, jer likovi i njihovi postupci nisu jednoznačno objašnjeni.

Emerald Fennell upravo u toj slojevitosti vidi snagu romana. Iako svoj film promovira sloganom "najveća ljubavna priča svih vremena", njezina interpretacija naginje drugačijem čitanju, kao priči o opsesiji i osveti koja nadživljava generacije. Ljubav između Catherine i Heathcliffa jest snažna, ali nije nježna ni uzvišena; ona je sirova, destabilizirajuća i duboko destruktivna.

Poznata rečenica o "istim dušama" ne romantizira njihov odnos, nego ga radikalizira. "Od čega god da su naše duše sazdane, njegova i moja su iste". 

Njihova neraskidiva veza, iako snažna i vječna, osuđena je na propast, a njihova beskrajna patnja stvara generacijski ciklus zlostavljanja i razaranja koji očajnički traži da bude prekinut.

Podjela romana u dva dijela

Struktura romana pametno se poigrava tim temama strasti i osvete. Prvo izdanje bilo je podijeljeno u dva dijela, što se može posmatrati kao generacijska podjela: prvi se fokusira na Catherine i Heathcliffa, drugi na njihovu djecu. Brontë u prvom dijelu budi saosjećanje prema Heathcliffu. Kada kao siroče dolazi na imanje, tretiran je kao stranac, "prljavo, crnokoso dijete… tamnoputi Ciganin po izgledu". Catherine čak pljuje na njega. Kasnije ga fizički zlostavlja njegov pijani usvojeni brat Hindley Earnshaw, koji ga tretira kao slugu. Jedinu utjehu pronalazi u Catherine, s kojom luta divljim pustarama.

"Ja sam Heathcliff… on je više ja nego što sam ja sama", to je rečenica koja sažima intenzitet Catherineinih osjećaja, ali i ironiju njezina izbora. Unatoč toj gotovo metafizičkoj povezanosti, ona se odlučuje udati za Edgara Lintona, birajući stabilnost i društveni položaj umjesto neukrotive strasti.

U romanu raskol između onoga što likovi osjećaju i onoga što čine pokreće spiralu tragedije. Nakon Catherineine smrti, Heathcliffova bol mutira u opsesivnu potrebu za osvetom, koja postupno briše granicu između žrtve i zlostavljača.

Emily Brontë u drugom dijelu romana svjesno razgrađuje svaku romantičnu iluziju. Heathcliff više nije figura tragičnog ljubavnika, već gotovo nemilosrdna sila koja manipulira i uništava sve oko sebe. Time roman izmiče jednostavnom čitanju kao ljubavne priče i pretvara se u studiju destruktivne strasti koja nadživljava i ljubav i smrt.

Isti narativni rez kao adaptacija iz 1970.

Svaki njegov potez je namjeran, proračunat i osvetnički. Neke filmske i televizijske adaptacije potpuno su preskočile drugu polovinu romana, vjerojatno zbog njegove okrutnosti i složenosti. 

Filmske adaptacije romana "Orkanski visovi" često biraju stati ondje gdje priča postaje najintenzivnija, ali i najpodnošljivija za publiku. Tako roman završava ubrzo nakon Catherineine smrti, a isti narativni rez preuzimaju i verzija iz 1970. s Timothyjem Daltonom prema Federalna.ba.

U romanu smrt Catherine dolazi tek na polovini, ono što slijedi dodatnih je osamnaest godina priče, obilježenih Heathcliffovom dugotrajnom i razarajućom osvetom. Izostavljanjem tog dijela, mnoge adaptacije ublažavaju završetak i preoblikuju djelo u zaokruženiju, "pitomiju" ljubavnu tragediju.

Takav pristup pojednostavljuje priču, ali istovremeno briše njezinu najradikalniju dimenziju, ideju da posljedice strasti ne završavaju smrću, nego se nastavljaju, deformirajući živote sljedeće generacije.

Ispod tragedije i nasilja povremeno se probija crni humor,

Heathcliff proživljava život obilježen gubitkom i dubokom tugom, ali tu bol ne zadržava u sebi, on je sustavno prenosi na druge, bez grižnje savjesti. Njegova patnja ne vodi iskupljenju, nego eskalaciji nasilja, čime se briše granica između žrtve i počinitelja.

Kroz takav lik, Emily Brontë ne nudi jednostavne odgovore, nego otvara nelagodna pitanja, je li ljubav nužno povezana s patnjom, može li brak uopće funkcionirati kao stabilna institucija i gdje prestaje strast, a počinje destrukcija. Roman tako nadilazi ljubavnu priču i postaje studija odnosa u kojima emocije, lišene kontrole, prerastaju u nasilje.

"Popularna kultura često nam govori da je ovo velika romansa… ali kada ljudi prvi put pročitaju knjigu, shvate koliko je drugačija. I dalje ima moć da šokira", kaže O’Callaghan.

Sluge poput Nelly Dean i Zillah funkcioniraju kao tračerski filter kroz koji se prelama privatni život obitelji, dok je Linton Heathcliff prikazan kao razmaženo, osjetljivo i često naporno dijete. Joseph, s druge strane, unosi oštru, zajedljivu ironiju i moralizirajući ton koji dodatno naglašava društvene napetosti.

Emily Brontë time razbija jedinstveni ton romana, ispod tragedije i nasilja povremeno se probija crni humor, koji likove čini životnijima, a cijelu priču slojevitijom nego što se na prvi pogled čini.

Još 1848. jedan anonimni kritičar o romanu "Orkanski visovi" zapisao je rečenicu koja ga precizno sažima.

"Nemoguće je početi je čitati i ne završiti, a jednako je nemoguće odložiti je i ne reći ništa o njoj".

S tom misli roman djeluje intenzivno i kompulzivno, čitatelja uvlači u svoj emocionalno nabijen svijet i ne ostavlja ga na miru.