filmovi u hrvatskoj
Foto: IMDB/HAVC/Unsplash
MRAČNE GODINE FILMA 'Svaka čast umjetničkom filmu, ali dosezi se mjere Oscarima'
Nekoć su hrvatski filmaši bez problema punili kino dvorane, a danas čak i domaća publika zazire i bježi od hrvatskih filmova
Za koga hrvatski filmaši snimaju filmove – publiku ili festivale? Nekoć su hrvatski filmaši bez problema punili kino dvorane – danas pak i domaća publika zazire i bježi od 'vlastitih' filmova. O onoj svjetskoj da se i ne govori.
"Hrvatski je film uz bok onom europskom – većinski nezanimljivom, kvazi artističkom i dosadnom", ističe Daniel Rafaelić, filmski arheolog, povjesničar filma, redatelj i glumac. Baš kao i većina europskog filma, hrvatski ne dotiče publiku i ne zove ju u kino. Svjetski smo posve neprepoznati, smatra.
Kad govorimo o brendu hrvatskog filma zapravo uopće ne možemo niti govoriti o brendu. Brend i prepoznatljivost davno su izgubljeni.
"Svaka čast umjetničkom filmu, ali dosezi se mjere Oscarima, Zlatnim palmama i medvjedima… A u tim kategorijama nas nema. Moramo nešto mijenjati", upozorava Božo Skoko, profesor odnosa s javnošću i jedan od vodećih hrvatskih komunikacijskih stručnjaka.
Ovaj stručnjak za brendiranje objašnjava da, iz globalne perspektive, posebnost hrvatskog filma nije vidljiva, a popularnost gostovo da ne postoji.
Bili na razini Hollywooda pa - propali
Nije uvijek bilo tako. Hrvatska filmska ostvarenja od pedesetih do osamdesetih godina spadaju u vrh europske kinematografije. Sredinom 1950-ih snimljeni su filmovi koji dosežu standarde hollywoodskoga filma. Zagrebačka škola crtanog filma bila je umjetnički iskorak animiranog filma na svjetskoj razini, a upravo je Dušan Vukotić 1962. godine s animiranim filmom "Surogat" osvojio prestižnu filmsku nagradu Oscar, što je prvi Oscar dodijeljen animiranom filmu nastalom izvan Sjedinjenih Američkih Država. Povrh toga, dok su za vrijeme Jugoslavije funkcionirali brojni mehanizmi izvoza filma, najuspješniji je bio film "Bitka na Neretvi" Veljka Bulajića iz 1969. koji je prikazivan u svim zemljama svijeta osim Južnoafričke Republike, Zambije, Tunisa, Albanije i Južne Koreje.
Svjedočili smo svojevrsnoj krizi devedesetih i početkom ovog stoljeća, a čak ni stasanje Vinka Brešana, Ognjena Sviličić, Hrvoja Hribara posljednjih godina ne može od hrvatskog filma napraviti brend. Rijetki su filmovi nastali u neovisnoj Hrvatskoj koji su izazvali zanimanje inozemne publike iako je Hrvatska tijekom vremena imala vrlo dobar materijal kako bi se promovirala kroz film. Nažalost, to nije iskoristila.
Danas hrvatski film bježi od žanra, a nekoć je on sadržavao sjajne trilere, povijesne filmove, drame ali i komedije, upozorava Rafaelić koji, kao i Skoko, smatra da je Hrvatska izgubila brend hrvatskog filma.
"Danas hrvatski film odražava tek generičko odrađivanje zanata", smatra filmski arheolog koji tvrdi da se suvremena kinematografija srami hrvatske filmske povijesti. Razloga je više, ali glavni je to što su kreativni i umjetnički dosezi nekadašnjih filmova toliko visoki, da danas umjesto da izazivaju ponos i da se na njih referira – oni se prešućuju.
"Zato imamo generacije mladih redatelja koji nikad nisu vidjeli kultne hrvatske filmove. Ne zato jer nemaju priliku, nego zato jer ih to ne zanima. Autor koji je sam sebi dovoljan, kreativno je impotentan autor", ocrtava Rafaelić.
Hrvatska publika zazire od domaćeg filma
Rafaelić i Skoko kao zlatna doba Hrvatskog filma izdvajaju upravo pedesete, kada smo redovito snimali filmove koji su igrali u konkurenciji najvažnijih filmskih festivala i kada nam je filmska estetika bila posve ravna onoj svjetskoj.
Da je, za razliku od vremena Jugoslavije, suvremeni hrvatski film tek sporadično zanimljiv ističe i filmski kritičar Jurica Pavičić. Pavičić naglašava da Hrvati nerado gledaju domaći film.
"Hrvatska publika zazire od domaćeg filma, ima prema njemu predrasude", upozorava.
Iznimke su tek regionalne dijalektalne komedije i dječji filmovi. Suočeni s tim, filmaši nerijetko snimaju filmove usmjerene više prema stranim festivalima, pa se stvara zatvoreni krug, objašnjava Pavičić. Kaže da je hrvatski film bolji od slovenskog, a lošiji od mađarskog i srpskog. Da se hrvatski film ne može mjeriti sa srpskim potvrđuje i Skoko. Iz njegove perspektive, Srbija je daleko svjesnija snage filma kao promotivnog alata zemlje.
"Srbija ulaže daleko ozbiljnije novce u film, ali ga i snažnije koristi kao promotivni alat. U usporedbi s globalnim primjerima dobre prakse poput Južne Koreje ili nekih skandinavskih zemalja, mi smo nažalost jako daleko", naglašava Skoko.
Zlatne godine teško će se ponoviti
A koji su suvremeni hrvatski filmovi 'vrijedni spomena'? Za Pavičića to su "Murina" koja je dobila nagradu za najbolji debitantski film u Cannesu. "Zbornica" s osvojenom drugom nagradom u Karlovym Varyma, "Sigurno mjesto" nagrađeno nagrade u Locarnu i Sarajevu, kao i "Ne gledaj mi u pijat" koji je uspješno igrao na Mostri u Veneciji.
Rafaelić pak izdvaja "Ribanje i ribarsko prigovaranje".
"Mene uvijek dirne kada se suvremeni autori odluče na adaptacije hrvatskih književnih klasika. Milan Trenc sjajno je transponirao Petra Hektorovića na filmsko platno. Sličnu je hrabrost pokazao i Simon Bogojević Narath s fenomenalnim Illyricvmom, kojeg mnogi nisu shvatili, kao što ne shvaćaju ni domaću povijest. Jako sam sretan da ta dva filma postoje".
HAVC nam je, pak, poslao popis hrvatskih filmova na međunarodnim festivalima od 2008. pa do danas. To su "Sigurno mjesto", "Murina", "Zvizdan", "S one strane" te "Ne gledaj mi u pijat".
"Budući da mi ne raspolažemo brojevima gledatelja u kinima u drugim državama ili na međunarodnim festivalima kao ni na streaming servisima, teško je raditi usporedbu među filmovima bez točnih brojki ili određenih mjerljivih faktora", naglašavaju.
No uspjeh na festivalima ne ocrtava uspjeh među publikom. Zato se zlatne ere pedesetih i šezdesetih godina filmaši i kritičari s razlogom prisjećaju s nostalgijom. Suvremena filmska stvarnost ukazuje na umjetnički i identitetski zastoj hrvatskog filma. Izazov je, naglašava Rafaelić, snimiti film koji je umjetnički vrijedan, preživi kvalitetom svoju premijeru i stigne do publike.
"Čini se da nema volje ni želje da se ta jednadžba uspješno provodi", zaključuje.
Članak je dio projekta "Brendiranje Hrvatske kroz film – neostvareni potencijali hrvatskog filmskog turizma", a objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti.