Mladu Istrijanku publika je zamijetila u Divljim pčelama, a karijeru nastavlja graditi u zemlji svog najvećeg glumačkog uzora

Spontana, iskrena i posvećena svom poslu. To je Marina Žužić, mlada glumica iz Istre koja je zagrebačku kazališnu publiku osvojila kombinacijom glume i pjevanja. Iako je akademiju upisala gotovo slučajno, danas radi profesionalne predstave, snima televizijske serije i upravo je potpisala za talijansku agenciju.

Kao slobodna umjetnica kombinira kazališne, televizijske i filmske projekte u Hrvatskoj i Italiji, a u razgovoru nam otkriva kako je pandemija koronavirusa preokrenula njezin životni put, zašto voli izazove više od komfort zone i što bi promijenila u hrvatskom kazališnom sustavu. Najveći san? Jednog dana raditi s Paolom Sorrentinom.

Je li gluma bila nešto čime si se oduvijek htjela baviti ili se ta ljubav razvila kasnije?

Scena me uvijek privlačila. Voljela sam pjevati, plesati, voditi programe, jednostavno sam voljela biti na pozornici. Još u osnovnoj školi rekla sam mami da ću upisati glumačku akademiju, iako se tada zapravo nisam ozbiljno bavila glumom. Uvijek sam pjevala, to je bilo prirodno u mom životu, a gluma bila tek ideja koja me privlačila. Kad sam bila treći razred srednje škole, ponovno mi se javila ta želja pa sam se uključila u LiDraNo. To je bilo moje prvo ozbiljnije iskustvo s glumom.

Ipak, nisi odmah upisala studij glume?

Izašla sam na prijemni na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, ali ju nisam uspjela upisati i nakon toga sam se potpuno udaljila od glume. Upisala sam studij odnosa s javnošću, a kad je došla pandemija, provela sam ju u rodnom Taru i tada je sve ponovno došlo na svoje mjesto. Čitala sam mnogo poezije, Shakespearea i dramskih tekstova koje sam oduvijek voljela i pomislila - zašto ne bih ponovno izašla na prijemni? I upala sam. Od tada se sve preokrenulo.

Dakle, paralelno si studirala dva fakulteta?

Da. Kad sam upisala Odnose s javnošću, mislila sam da ću se time profesionalno baviti. Već sam imala i ponude za posao nakon preddiplomskog studija i planirala sam paralelno raditi i završavati diplomski studij. Onda se dogodio upis na Akademiju i dvije sam godine paralelno studirala glumu i završavala diplomski iz odnosa s javnošću.

Sjećaš li se trenutka kada si pomislila da je gluma zaista ono čime se želiš baviti?

Uvijek sam znala da mi je na sceni lijepo. Sjećam se LiDraNa u četvrtom razredu srednje škole, tad sam prvi put stvarno osjetila da je to nešto čime bih se mogla baviti. Kasnije sam se dosta preispitivala, posebice prve dvije godine na Akademiji. Sve mi se dogodilo nenadano, već sam bila u nekom drugom životnom smjeru i često sam se pitala je li to stvarno moj put.

Na trećoj godini imala sam ispit iz Govora i pripremala sam monolog Krležine Ane Borongaj, koji je trajao gotovo 25 minuta. To mi je ostalo jedno od najdražih iskustava. Nakon nastupa došla sam u garderobu i pomislila: 'Gdje je Marina bila ovih 20 minuta?'. Kao da uopće nisam bila prisutna ja kao ja, potpuno sam nestala u onome što radim. Upravo su takvi trenuci razlog zašto volim glumu. Kad na trenutak potpuno zaboraviš svakodnevicu, sebe i sve oko sebe, uđeš u neki drugi prostor u kojem se dogodi posebna magija.

Nedavno smo te gledali u seriji Divlje pčele. Kako si došla do te uloge?

Pozvana sam na audiciju i isprva sam se prijavila za ulogu Cvite, jedne od sestara. Bilo mi je čak pomalo smiješno jer su tražili Splićanku od 20-ak godina, a ja nisam ni Splićanka ni baš tih godina. Zvali su me u drugi krug pa u treći. Tražili su tri sestre, a na finalnoj audiciji bilo je nas deset. Kombinirali su nas u različitim postavama, rotirali jednu s drugom i snimali različite varijante. Završni odabir produkcije išao je i izvan Hrvatske jer je serija rađena prema grčkoj franšizi. Iako na kraju nisam odabrana kao jedna od sestara, dobila sam epizodne uloge i drago mi je što sam dio projekta. Ekipa je stvarno divna i to mi je možda i najvrjednije iskustvo ta ljudska komponenta i zajedništvo na setu.

Imaš iskustvo rada i u kazalištu i pred kamerama. Koja je za tebe najveća razlika između ta dva svijeta?

Kazalište mi je prirodnije jer sam tamo provela najviše vremena i cijela Akademija dominantno je bazirana na kazališnom radu. Na sceni znam kako funkcioniram, poznajem taj ritam i osjećam se sigurno. Ali baš me zato film i televizija trenutno još više privlače. Izbacuju me iz zone komfora, a ja sam osoba koja vrlo brzo izgubi interes kad joj nešto postane previše sigurno i poznato. Zato me trenutno možda čak više uzbuđuju snimanja jer još uvijek osjećam onu početničku tremu i adrenalin.

Nina Đurđević

• 
• 
• 

Koliko je mladim glumicama danas teško pronaći svoje mjesto na sceni?

Meni se sve zapravo dogodilo dosta prirodno. Mislim da mi je puno pomoglo to što pjevam pa su me često uzimali u predstave u kojima je bilo potrebno i pjevanje uz glumu. Tako sam već na trećoj godini Akademije počela raditi profesionalne predstave u kazalištima u Zagrebu, a nakon toga su se stvari počele slagati same od sebe. S druge strane, svjesna sam da mnogim kolegama i kolegicama to nije tako jednostavno i da im je ulazak u profesionalni svijet puno zahtjevniji.

Voljela bih da postoji mogućnost da se svakome od nas osigura profesionalni projekt odmah po završetku Akademije. Godišnje glumu završi nas dvanaestak i bilo bi lijepo da u toj prvoj godini svatko bude uključen negdje: ZKM, HNK, Gavella, možda netko u Varaždinu, Splitu, Rijeci, Dubrovniku, ili u bilo kojem gradu, bilo kojem kazalištu, samo da bude uključen u rad na predstavi. Ne mora to biti velika uloga, nego samo prilika da budeš dio procesa, stekneš prvo iskustvo i kontakte te prirodno uđeš u profesionalni svijet.

Koji ti je dosad bio najveći profesionalni izazov?

Jedan od većih izazova za mene bio je mjuzikl Cabaret u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. To je glumačko-pjevački projekt uz živi orkestar, sve se izvodi uživo, s bubicom, i potpuno je drugačiji način rada od onoga na koji sam bila navikla. Dobila sam ulogu Fräulein Kost, koja ima jedan song, ali vokalno vrlo zahtjevan. Moj prirodni glas je alt, odnosno mezzo-sopran, i iako mogu pjevati visine, to nije moj prirodni komforni registar.

Zbog toga sam išla i na privatne satove pjevanja kako bih otvorila taj dio glasa i pripremila se za ulogu. U tom trenutku nije bilo prostora za razmišljanje mogu li ili ne mogu, nego sam jednostavno morala doći do toga da to izvedem. Mislim da je to ono što mi je u ovom poslu najljepše, stalno te izbacuje iz poznatog i tjera da istražuješ stvari koje inače možda nikad ne bi dotaknula.

Postoji li netko iz svijeta filma ili glazbe tko te posebno inspirira?

Nisam osoba koja ima klasične idole, ali inspiriraju me ljudi koji umjetnosti pristupaju iskreno i bez kalkulacije. Jako volim slušati podcast Ricka Rubina i njegov pogled na kreativnost i stvaranje. Njegov način razmišljanja podsjeća me da umjetnost mora biti iskrena, čak i kad nije savršena. A kad govorimo o filmu, netko s kim bih jako voljela raditi je Paolo Sorrentino. Njegov svijet i način rada velika su mi inspiracija.

Nedavno si potpisala za talijansku agenciju. Koliko ti to otvara prostor za međunarodne projekte?

To mi je prvi konkretniji korak prema međunarodnim projektima. Ideja mi nije napustiti hrvatsku scenu, nego je kombinirati s inozemstvom. Do toga je došlo prilično spontano. Otišla sam na radionicu casting direktorice Annamarie Sambucco u Napulju, koja radi s Paolom Sorrentinom, potom me kontaktirala agentica Noemi Rizzo i ponudila ugovor na godinu dana. Govorim talijanski iako ga još ne osjećam potpuno prirodnim u glumačkom smislu pa mi je i to dodatni izazov koji me veseli.

Postoji li neka uloga ili životni cilj koji posebno priželjkuješ?

Moja najveća želja, uz sve ovo što radim, zapravo je obitelj. Uloga majke i supruge nešto je što mi je prirodno i što doživljavam kao vrhunac životne ljepote. Često kažem da bih sve ovo što radim mogla zamijeniti za obiteljski život s petero djece, ali dok to još nije ni blizu, idem kroz svoj put i dajem maksimum poslu koji stvarno volim.