Mladi amateri uzdrmali publiku predstavom o OKP-u. 'Pazili smo da ne prijeđemo granicu'
Postava savjesno istražuje složenost opsesivno-kompulzivnih poremećaja te se odmiče od uvriježene stigme, glumica Vivia Pucarić otkrila nam je kako je izgledao proces stvaranja
Divan Teatar na ovogodišnjem je jubilarnom 50. susretu kazališnih amatera u Zagrebu, SKAZ-u, na pozornicu izašao s čak sedam produkcija čije radnje izmjenjuju pregršt tema. Ponudili su, zaista, za svakoga ponešto. Od pitanja vlastitog identiteta, odrastanja i seksualnosti pa sve do zamišljenog prostora između života i smrti. Mi smo pogledali premijeru ''Sasvim pristojnih poremećaja'', priču o mentalnom zdravlju.
Autorsko djelo mladih amatera prikazuje život s opsesivno-kompulzivnim poremećajima na dva različita načina; komičan i taman. Radnja počinje unutarnjim, fragmentiranim monologom koji ilustrira složenu, surovu i prije svega mračnu stranu OKP-a.
Sedam stranaca dolazi na terapiju
U tom se trenu gledatelji nalaze u strahovima osobe koja proživljava unutarnju borbu zbog svojeg poremećaja. Tekst je potpuno ogoljen i potresan te razotkriva slojevitu i bolnu stvarnost. Glumice, odjevene u luđačke košulje, snažno su prenijele emocije te je težina poremećaja efektivno prikazana publici. Time se već na samom početku uspostavlja snažan kontrast koji će se provlačiti kroz cijelu predstavu.
Monolog završava, a priča seli u ordinaciju doktorice Mišel gdje ton predstave postaje komičan. Sedam potpunih stranaca ondje dolazi na terapiju zbog svojih poremećaja te se kreću međusobno upoznavati, predstavljati sebe i svoje probleme.
Svaki lik prikazuje jedan tip opsesivno-kompulzivnog poremećaja; od opsjednutosti ravnim linijama do nekontrolirane aritmomanije. Njihove radnje definirane su prenaglašenim, gotovo ekstremnim ritualima što izaziva humor, ali i pojednostavljuje ozbiljnost poremećaja. Dijalozi su prožeti šalama s ironijom i sarkazmom, a publika ih je pratila glasnim smijehom do samog završetka.
'Pažljiv humor je najbolji pristup'
Temelj scenskog izraza ovog djela upravo je kontrast. Izvrsno dočaran publici i popraćen pažljivo odabranom glazbom, on reflektira suvremeno društvo. OKP danas se često ismijava te svodi na stereotipe, dok se njegova stvarna težina i utjecaj na svakodnevicu ne poznaju. Granica između onoga što se vidi i onoga što se proživljava ostaje nejasna. Glavna glumica i autorica teksta, Vivia Pucarić, istaknula je da je cijela postava bila itekako svjesna koliko osjetljivo područje tematiziraju.
''Iako postoje četiri glavne kategorije, mnogo ljudi misli da je OKP samo potreba da sve bude simetrično i na svome mjestu. Istina je da je svaki OKP drugačiji i tako bi ga se trebalo percipirati. Mi smo htjeli osvijestiti publiku koja možda toga nije bila ni svjesna, a pažljiv humor je najbolji pristup tome, pogotovo u Hrvatskoj'', rekla je.
Predstava koristi gotovo cijelu pozornicu. Glumice koje izvode svoje monologe raspoređene su na lijevu i desnu stranu, uz same rubove scene gdje publika ne obraća puno pažnje, dok se komični dio vodi u središtu pozornice. Pucarić je otkrila da je to bio i vizualan prikaz njihovog kontrasta.
Spoj dva predloška
Tekst je nastao prema motivima španjolskog filma ''Toc Toc'' uz odabrane fragmente iz dramskog teksta ''4.48 Psychosis''. Sami polaznici došli su na ideju spajanja ova dva naizgled nespojiva predloška te su krenuli s radom.
''Izvukli smo puno toga iz improvizacija s proba. Kada bi netko rekao dobru foru, zadržali bismo je. Neke smo čak i dodali u zadnji tren jer su bile predobre da ih ne iskoristimo'', podijelila je Pucarić.
Poslije transkripcije teksta, krenuli su s postavljanjem predstave. Rekla je da su pred sobom zaista imali golem zalogaj.
''Odmah smo se glavom bacili u istraživanje poremećaja svojih likova. Sama glumim Branku koja je ogromni germofob pa sam danima čitala istraživanja o mikrobiomima. To mi je puno pomoglo u razumijevanju njenih reakcija te na odabir načina govora, hoda, držanja i sličnoga'', priznala je.
Pucarić je kazala da su tijekom cijelog procesa pazili da humor ne prijeđe u karikaturu i ismijavanje. Svima im je bilo bitno razumijeti ono što predstavljaju. Zato su se trudili da ne ugroze jednu stranu zbog druge, kao i da se drže granica dobrog ukusa, rekla je Pucarić.