Bakina demencija postala je inspiracija za jednu od najemotivnijih domaćih knjiga ove godine
'Napisala sam tužnu knjigu, sada se znam zapitati je li to pošteno', kaže autorica Klasja Habjan
Klasja Habjan je ilustratorica, grafička dizajnerica i spisateljica iz Zagreba. Diplomirala je Vizualne komunikacije na Studiju dizajna u Zagrebu, a danas ilustrira slikovnice i knjige, piše kratke priče i poeziju te sudjeluje na raznim umjetničkim projektima. Nedavno je predstavila knjigu "Moja baka zove se kao čokolada".
Bakin život odlučuje sačuvati svojim likovnim i književnim talentom uz pomoć nakladnika Mala zvona. U početku knjige svoju baku opisuje kao ratno dijete koje je ostalo bez oba roditelja, zatim ju prati kao ženu koja postaje televizijska novinarka, a opisuje njezin život sve do staračkoga doba.
Sjećate li se prve konkretne scene koju ste prenijeli na papir? Je li ona ostala u konačnoj verziji ili se tijekom gradnje narativne strukture promijenila? Koliko je bilo teško dostojno ovjekovječiti sliku bakina karaktera koja bi se prenijela čitatelju?
Prvi tekst bio je tekst iz 2013. "Moja baka zove se kao čokolada", po tome sam onda nazvala knjigu. Meni je to bila metafora nje kao lika. Čokolada je slatka, topiva i pripada svijetu djetinjstva, pa mi se učinila kao dobra metafora. Ali kada je nastao taj zapis nisam znala da ću raditi druge, tek sam kasnije shvatila da me bakino gubljenje memorije muči. Nisam htjela jednoga dana izgubiti konekciju s njom, stoga je nastao ovaj projekt koji je poput mosta koji može služiti i drugim unucima do nje.
Knjiga se sastoji od kratkih fragmenta. Jesu li oni pisani kronološki ili su nastali kao nepovezani zapisi koje ste kasnije strukturirali?
Pa fragmentarno, kao i memorija. Nisam htjela robovati tome da moraju biti kronološki ili da moram pratiti neku fabulu. Tok je misli, kao i potez u crtežu, bio slobodan, tako da je sve pomiješano - žanrovski i tematski.
Dio materijala iz knjige već je bio predstavljen na izložbi u Francuskom institutu 2025. godine. Kako ste odlučili koje stranice ili fragmente iz knjige prenijeti u izložbeni prostor?
Izabrala sam tada meni najdraže koji su bili gotovi. One koji mogu funkcionirati sami za sebe jer sam znala da će se čitati iz izloga, u prolazu. Neke sam htjela i ostaviti za knjigu, da ne otkrijem sve.
U jednom intervjuu naveli ste da je prvotni plan bio napraviti strip o bakinu životu, ali ste se postupno odaljili od dokumentarne forme i razvili grafičku knjigu poezije. Kako je ta promjena forme utjecala na način na koji ste prikazali baku? Je li vam poetsko-vizualna forma omogućila da bolje prenesete emocionalnu i intimnu dimenziju sjećanja?
Promijenilo se zbog toga što sam shvatila da bolje vladam slaganjem osobnijih zapisa, dokumentarizmom i faktografijom. Činilo mi se da sam si tu oslobodila prostor da ju oslikam kroz razne etape - kao što sam ja bila razna Klasja tako je i ona bila razna baka Milka. Od toga da smo zajedno gledale krimiće ili kada me odlučila voditi na balet koji mi se nije sviđao. Ne mogu uhvatiti njezin karakter, ali mogu pokušati barem dio.
Demencija je svojevrsni antagonist priče, dok se radnja izmjenjuje između doma za starije i doma odrastanja. Kako ste kroz fragmentarnu strukturu teksta i ilustracija prikazali proces nestajanja sjećanja? Koji vam je bio motiv ili svojevrsna zvijezda vodilja u nastojanju da svoje uspomene na baku što autentičnije i osjećajnije prenesete čitatelju?
Tada sam se osjećala jako tužno jer sam mislila da će se njezino zdravlje pogoršati i to me jako mučilo. Svaki put kad bih našla neku bolnu točku htjela sam ju otključati i što bih dublje išla, ona me više boljela, ali zapravo iz nemogućnosti da one koje volimo sačuvamo. Vrijeme ide i ljudi umiru ili se mijenjaju, ali imam osjećaj da ona to nije zaslužila. Ono što me najviše boljelo to sam pratila. To je bila moja vodilja. Zapravo da i ja ne zaboravim.
Budući da je projekt nastajao tijekom nekoliko godina i kroz različite formate, rezidenciju, izložbe i sada knjigu, imate li osjećaj da se i vaša perspektiva na priču o baki u međuvremenu promijenila?
Napisala sam tužnu knjigu, sada se znam zapitati je li to pošteno. Baka je sada bolje, sretnija je i dvije godine pita za tu knjigu. Jako sam zahvalna što može danas doći na promociju i što je uopće vidjela knjigu. Ne može ju sama pročitati, ali joj netko od nas unuka pomogne. Također, imala sam sreću sa Malim zvonima, nitko se nije puno miješao. Jedan lijepi slobodni projekt.