Kako se na Pravu ‘testira’ bolonja
Ako student Pravnog fakulteta u Zagrebu ne prikupi sve potpise u indeks u akademskoj godini, umjesto brige o padu godine dovoljno je da izvadi 150 kuna i uplati ih fakultetu za “testiranje semestra” - sve legalno i propisano Odlukom o naknadama za usluge Pravnog fakulteta. Što se zapravo krije ispod ove opcije? Tko ima najveću korist od nje? Izlazi li fakultet samo u susret studentima kako bi im olakšao studiranje ili jednostavno provodi još jedan način profitiranja od njih? Situacija je to koja se može sagledati iz više kutova.
Krenuvši od samog kontradiktornog naziva opcije prema kojem se “testira” jesu li studenti dolazili na predavanja, može se uvidjeti da je ono kakvim se ova opcija predstavlja javnosti samo formalnost. Praksa je u stvarnosti poprilično drukčija. Gotovo će svaki student s prava reći da ne ide redovito na predavanja jer ona većinom nisu obvezna.
Ni sami studenti ne skrivaju mišljenje da fakultet ovom uslugom profitira na njihovim leđima. Zarada od opcije testiranja semestra možda i nije toliko velika svake akademske godine koliko od nekih drugih usluga, poput upisnina i školarina, ali pridonosi fakultetskom džepu. Na upit o tome koliko je studenata prošle akademske godine platilo tu opciju, iz ureda dekanata dolazi odgovor da se taj podatak zasebno ne evidentira, dok na prethodno pitanje koliko studenti koriste tu mogućnost, odgovaraju da su svi studenti dužni testirati semestar pri upisu u sljedeću akademsku godinu. Osim dvosmislenih odgovora, dekanat fakulteta nije iznio nikakve posebne informacije jer očigledno nije otvoren za razgovor o toj temi.
Gledajući iz perspektive jednog studenta prava, mogućnost ostajanja kod kuće uz knjigu je mnogo isplativija od gubljenja vremena na dugosatna predavanja od kojih nemaju previše koristi jer ih sve to gradivo ionako čeka opet u knjizi. No što je s ostalim studentima, na drugim fakultetima, koji su također zasićeni količinom učenja? Zašto bi se nekim dala ta mogućnost, a drugima ne? Velika količina učenja sigurno ne bi trebala biti opravdanje za nedolaženje na predavanja. Promatrajući taj slučaj potrebno je ipak malo zagrepsti ispod površine. Ako studenti ne idu na predavanja, ne obavljaju svoju osnovnu dužnost, a time se gubi smisao redovnog studija.
Iz šire perspektive ovaj slučaj dovodi u razmatranje i ispravno provođenje bolonjskog procesa. Isti sustav i ista pravila i jesu uvedeni da se na svim sastavnicama Sveučilišta jednako provode. Uz mnoge aktualne probleme koje potresaju fakultete na Sveučilištu, postoje i oni stalni, dugogodišnji, koji se guraju pod tepih. Problem upravo i nastaje kada se vodimo onom: Tako je bilo i prije, zašto bi se nešto trebalo mijenjati? Dok obje strane imaju koristi, nema potrebe za mijenjanjem, ukidanjem ili preispitivanjem ispravnosti takvih opcija. I Sveučilište i sastavnice vole se dičiti svojim napretkom i konkurentnošću u današnjem svijetu. Smije li si itko od njih onda dopustiti mentalni sklop nekih prošlih vremena? Jer danas svijet više ne tolerira moto: Ako prođe - prođe!
Krenuvši od samog kontradiktornog naziva opcije prema kojem se “testira” jesu li studenti dolazili na predavanja, može se uvidjeti da je ono kakvim se ova opcija predstavlja javnosti samo formalnost. Praksa je u stvarnosti poprilično drukčija. Gotovo će svaki student s prava reći da ne ide redovito na predavanja jer ona većinom nisu obvezna.
Ni sami studenti ne skrivaju mišljenje da fakultet ovom uslugom profitira na njihovim leđima. Zarada od opcije testiranja semestra možda i nije toliko velika svake akademske godine koliko od nekih drugih usluga, poput upisnina i školarina, ali pridonosi fakultetskom džepu. Na upit o tome koliko je studenata prošle akademske godine platilo tu opciju, iz ureda dekanata dolazi odgovor da se taj podatak zasebno ne evidentira, dok na prethodno pitanje koliko studenti koriste tu mogućnost, odgovaraju da su svi studenti dužni testirati semestar pri upisu u sljedeću akademsku godinu. Osim dvosmislenih odgovora, dekanat fakulteta nije iznio nikakve posebne informacije jer očigledno nije otvoren za razgovor o toj temi.
Gledajući iz perspektive jednog studenta prava, mogućnost ostajanja kod kuće uz knjigu je mnogo isplativija od gubljenja vremena na dugosatna predavanja od kojih nemaju previše koristi jer ih sve to gradivo ionako čeka opet u knjizi. No što je s ostalim studentima, na drugim fakultetima, koji su također zasićeni količinom učenja? Zašto bi se nekim dala ta mogućnost, a drugima ne? Velika količina učenja sigurno ne bi trebala biti opravdanje za nedolaženje na predavanja. Promatrajući taj slučaj potrebno je ipak malo zagrepsti ispod površine. Ako studenti ne idu na predavanja, ne obavljaju svoju osnovnu dužnost, a time se gubi smisao redovnog studija.
Iz šire perspektive ovaj slučaj dovodi u razmatranje i ispravno provođenje bolonjskog procesa. Isti sustav i ista pravila i jesu uvedeni da se na svim sastavnicama Sveučilišta jednako provode. Uz mnoge aktualne probleme koje potresaju fakultete na Sveučilištu, postoje i oni stalni, dugogodišnji, koji se guraju pod tepih. Problem upravo i nastaje kada se vodimo onom: Tako je bilo i prije, zašto bi se nešto trebalo mijenjati? Dok obje strane imaju koristi, nema potrebe za mijenjanjem, ukidanjem ili preispitivanjem ispravnosti takvih opcija. I Sveučilište i sastavnice vole se dičiti svojim napretkom i konkurentnošću u današnjem svijetu. Smije li si itko od njih onda dopustiti mentalni sklop nekih prošlih vremena? Jer danas svijet više ne tolerira moto: Ako prođe - prođe!