Birokracijo, i kulturi si teška
Lijepo je imati kulturu u državi, ali još je ljepše imati kulturu u sređenoj državi. Primjer - čovjek izdaje knjigu. U vlastitoj nakladi, naravno, jer smatra da ima dobru ideju i izvedbu, sam financira i sretan je kad vidi tiskano izdanje, fino ukoričeno. K tome još svojim trudom izgura sve to na police knjižara. Rekli bismo - bravo. Pojedinac je bio proaktivan i stavio se na kulturno tržište, uz malo vjetra u leđa, napisat će i drugu, treću, početi prodavati...
Iz pozicije države to bi trebalo značiti makar koju kunu više u blagajni. No tada mladi autor (i dalje nadobudno) dolazi u poreznu upravu i pita poreznog "stručnjaka" (jer za to čovjek tamo prima plaću) što napraviti i kako platiti porez, podmiriti sva davanja državi i povući svojih kunu-dvije ako se knjiga kojim čudom počne prodavati.
A poreznik kaže - ne znam. Kaže - nije se s takvim slučajem još sreo. Pa šalje mladog autora do kolega koji ga šalju drugim kolegama, koji ga šalju u središnju Poreznu upravu, odakle ga vraćaju opet istom birokratu. I onda šlag na tortu, birokrat smisli način - neka pisac izvoli otvoriti obrt ili tvrtku!
I ne, nije porezniku nimalo nelogično da privatna osoba koja u slobodno vrijeme piše i želi sebi (i državi očito) zaraditi koju dodatnu lipu, otvara ad hoc obrt i plaća najmanje 20.000 kuna u godini dana za nešto što će njemu najvjerojatnije donijeti deset puta manje.
Pisac, očito više osposobljen za financijsku logiku, na kraju, naravno, ne otvara tvrtku pa makar sva zarada propala. Poreznik mu ne nudi drugo rješenje. Kraj priče? Tko zna?
A to je samo jedan primjer. Ima ih još.
I što reći na to? Imamo Ministarstvo kulture i Ministarstvo financija. Možda da koji put popričaju, uz kavu i pamet 21. stoljeća. Jer kultura može donositi i profit, ali treba poći od kreativnih pojedinaca, a ne plaća neproduktivnih birokrata.
Iz pozicije države to bi trebalo značiti makar koju kunu više u blagajni. No tada mladi autor (i dalje nadobudno) dolazi u poreznu upravu i pita poreznog "stručnjaka" (jer za to čovjek tamo prima plaću) što napraviti i kako platiti porez, podmiriti sva davanja državi i povući svojih kunu-dvije ako se knjiga kojim čudom počne prodavati.
A poreznik kaže - ne znam. Kaže - nije se s takvim slučajem još sreo. Pa šalje mladog autora do kolega koji ga šalju drugim kolegama, koji ga šalju u središnju Poreznu upravu, odakle ga vraćaju opet istom birokratu. I onda šlag na tortu, birokrat smisli način - neka pisac izvoli otvoriti obrt ili tvrtku!
I ne, nije porezniku nimalo nelogično da privatna osoba koja u slobodno vrijeme piše i želi sebi (i državi očito) zaraditi koju dodatnu lipu, otvara ad hoc obrt i plaća najmanje 20.000 kuna u godini dana za nešto što će njemu najvjerojatnije donijeti deset puta manje.
Pisac, očito više osposobljen za financijsku logiku, na kraju, naravno, ne otvara tvrtku pa makar sva zarada propala. Poreznik mu ne nudi drugo rješenje. Kraj priče? Tko zna?
A to je samo jedan primjer. Ima ih još.
I što reći na to? Imamo Ministarstvo kulture i Ministarstvo financija. Možda da koji put popričaju, uz kavu i pamet 21. stoljeća. Jer kultura može donositi i profit, ali treba poći od kreativnih pojedinaca, a ne plaća neproduktivnih birokrata.