Znali smo se naći na 'piku' manje eksponiranih menadžera, ali nismo tome pridavali važnost
'Najljepše je biti reporter, novinar reporter na terenu. To je kao otprilike u sportu razlika trener i igrač. Kada pitaju nekog trenera koji je bio bivši igrač što mu je bilo bolje, što mu je lakše, on obično kaže da je više volio biti igrač'
Iako tvrdi da nikad nije potpuno iskoristio godišnji odmor ili slobodan vikend, Mario Zorko ne žali zbog iskustva stečenog u novinarstvu. Najviše iskustva stekao je u Sportskim novostima, u 35 godina rada bio je promaknut na razne položaje da bi 2016. godine došao do mjesta glavnog urednika. Impresivan staž imaju i same Sportske novosti, već 72 godine ostaju na položaju jedinog lista isključivo o sportu, ne samo u Hrvatskoj nego i šire. Globalov sugovornik s ponosom se prisjeća svoje karijere i ističe dinamičnost i marljivost kao bitne odlike u novinarstvu.
Prošli ste sve etape i položaje u Sportskim novostima. Koji je položaj najteži, odnosno najzahtjevniji?
Najljepše je biti reporter, novinar reporter na terenu. To je kao u sportu razlika trenera i igrača, kad pitaju nekog trenera koji je bio bivši igrač što mu je bilo bolje, što mu je lakše, on obično kaže da je više volio biti igrač. Igrač zapravo razmišlja samo o sebi, kako će se pripremiti, što će napraviti i što će sam pružiti, a kao trener mora razmišljati za sve, u nogometu je to za 20 i nešto, u košarci i rukometu nešto manje. Odgovoran si za ono što jesi, ali i za ono što nisi, ali jesi.
Jeste li se ikad našli u situaciji da menadžeri određenih nogometaša iz velikih klubova ponude novac da biste pozitivno pisali o njihovim igračima?
Znam da je mnogo takvih priča, ali to je više utemeljeno na glasinama. Više smo se znali naći na 'piku' manje eksponiranih menadžera, koji imaju manje poznate igrače pa izražavaju nezadovoljstvo koje onda često zna čak prerasti i u prijetnje, ali nismo tome pridavali važnost. A velikim menadžerima nije to toliko važno da bi tražili da neki njihovi igrači budu povlašteni.Sport je ipak bazično vrlo pošten. Ono što sportaš ima i u čemu je najbolji, to će pokazati na terenu. Pogotovo u današnje vrijeme tehnologije, kad se sve odmah vidi, radili bismo protiv sebe kad bismo nekome pridavali značenje koje on objektivno nema. Recimo, na primjer, Pivarić. Možemo mi o njemu pisati ne znam kakve bajke, ali brojke su egzaktne. Dojam koji ostavlja na terenu takav je kakav je. Tu Čačić, kao izbornik, može imati svoju logiku, zašto ga drži u reprezentaciji, a mi se možemo s time slagati ili ne slagati. Možemo se i konfrontirati, to nam može biti i zanimljiva novinarska roba, ali daleko od toga da pokušavamo naći opravdanje da je Pivarić siguran igrač za Real ili Barcelonu.
Kakva je situacija danas s oglašivačima?
Mnogo su veći oglašivački proračuni nego što su bili 2004. godine, ali za razliku od nekih drugih novina ne možemo reći da bismo se mogli održavati samo sa 70 ili 80 posto od oglašavanja. Problem je u tome što je u nas malo izrazitih sportskih brendova koji bi se vezali uz tisak. Imamo velik sportski brend Nike, ali taj Nike vrlo malo ulaže u tiskana izdanja. Imamo pivovare koje se vole vezati uz velika nogometna događanja, ali isto tako od svog proračuna možda namijene samo dva ili tri posto za tisak.
Ima novinara koji svakodnevno pišu o Luki Modriću, ali ga uopće ne poznaju nego ga prate na Instagramu. Što bi mladi novinari trebali znati kada prate tu tematiku preko društvenih mreža poput Instagrama i Facebooka?
Neki sportaši objavljuju sadržaje samostalno, a neki ne. Možemo to pojasniti na Rakitićevu primjeru. On i njegova supruga neko su vrijeme bili zaluđeni stavljanjem svega i svačega na društvene mreže i onda su došli u onu situaciju s bacanjem kamenja na prozor na ljetovanju prošle godine i sad su objavljivanje smanjili. Nisu bili svjesni da se objavljena slika na Instagramu prenosi dalje na portalima gdje je mnogo više i negativnih komentara i svačega nego na njegovu profilu.