Klasična situacija

Nedavno su učenici jedne zagrebačke klasične osnovne škole posjetili ostatke antičkog grada Narone.

U ovoj rečenici postoji nešto što je većini građana Hrvatske nepoznat koncept. Ne, to nije postojanje Narone (današnji Vid) kraj Metkovića (što nažalost ne zna ni velik broj stanovnika obližnjeg Dubrovnika, da ne govorimo o ostatku Lijepe Naše), već postojanje klasične osnovne škole. Ne srednje, već osnovne.

Kompetitivnost je česta pojava kod ambicioznih roditelja osnovnoškolaca, no u zadnje vrijeme je ona neprimjetno dosegla novu razinu. U prosječnom razredu se uvijek znao naći određen broj učenika koji su bili serijski odlikaši bez greške. Danas je sve veći broj takvih, što je dovelo do inflacije savršenih prosjeka pri upisu u srednju školu. Više nije dovoljno, primjerice za srednje škole poput Mioca, imati sve tražene bodove putem ocjena. To se podrazumijeva. Sad se traže dodatne aktivnosti kojima se bodovno stanje podiže iznad maksimuma – natjecanja, sport i slično. Tako su se učenice spomenute klasične osnovne škole požalile da su nakon godina uloženog truda u suvremeni ples našle u situaciji u kojoj je njihovo iskustvo nemoguće ''kapitalizirati'' zbog promjene pravilnika bodovanja dodatnih aktivnosti. Umjesto da donese bodove, vrijeme je bačeno u nepovrat. Tragično je to što se ne radi o par sati, već o mjesecima treninga koji su se morali uskladiti s rigoroznim programom osnovne škole i ciljem da se postigne najbolji mogući prosjek. Jedna od njih se boji da neće upasti u Mioc, želi upisati matematički smjer. Nakon usmjeravanja prema klasičnim jezicima – matematika. Još koja godina potrošena uzalud ili?

Masovno odlikaštvo, sve zahtjevniji roditelji. Pitanje je kamo ovaj trend vodi. Činjenica je da se na djecu stavlja sve veći pritisak, nemogući zahtjevi i duge satnice kako bi bili među najboljima. Djetinjstvo postaje sve kraće, a anksioznost i ostale psihičke tegobe kod djece i mladih sve češće. Što će im značiti prosjek u situaciji kad se ne budu mogli nositi sa svakodnevnim životom? Suludo je prigovarati na tendenciju povećanog ulaganja rada i truda u Hrvata, ali trebamo biti svjesni cijene koja se plaća. U bilo kojem trenutku djeca, zbog učestalih promjena u sustavu, mogu ostati i bez djetinjstva i bez prilike za izvrsno školovanje. A što onda?