Tranzicija u postugljične gradove

Što je to uopće tranzicija u postugljične gradove? Kako ljudi kao pojedinci, ali i u udrugama mogu sudjelovati u tome? Na skupu u dvorani Muller Kina Europe u sklopu Subversive festivala održano je predavanje nekoliko aktivista i stručnjaka na tu temu.

Postugljična tranzicija može se definirati kao promjena, kompletan zaokret, drugačiji način razmišljanja koji je potreban da bi se odgovorilo na višestruke izazove koje danas imamo: od klimatskih promjena, društvene nejednakosti, ekonomskih pritisaka i ekosustava.

Zoran Skala, koji se godinama bavi održivim razvojem i ekologijom okoliša, odgovara na pitanje zašto je potrebno da organiziramo društvo bez nafte, ugljena i plina: prvo zbog klimatskih promjena, a drugo zbog obnovljivih izvora energije. Pita se, ako je poznato da su fosilna goriva neobnovljivi izvori energije, zašto je razgovor o njima na suberzivnoj razini? Dio razloga leži u tome što su obnovljivi izvori novi i zasad skupi i neisplativi, a nitko ne voli imati skupu energiju. "Promjena koja se treba napraviti je teška i složena, što prelazi četverogodišnji mandat političara", a gospodarstvo nalaže ako poskupi energija, doći će do još veće nezaposlenosti i zatvaranja tvrtki. Ipak, postugljična tranzicija nije nešto što možemo birati – "to će nam se dogoditi, organizirano ili kaotično, a postoji ogromna razlika na koji se način ulazi u to".

Rene Lisac dolazi sa Katedre za urbanizam Arhitektonskog fakulteta, voditelj je projekata 'Zagreb za mene' i 'Akupunktura grada', kojima se pokušava provoditi urbana revitalizacija javnih prostora Grada Zagreba. Odabiru se određene lokacije koje se mogu promijeniti uz pomoć stručnjaka i građana, a obično su to mali prostori u kvartu (npr. igrališta i parkovi). Projekti se održavaju na participativan način, a želja je da "rezultat toga bude povećanje kvalitete života gradskog prostora". Bitno je naglasiti da je u sklopu projekta provedena je i anketa među građanima, pitajući ih koje su njihove potrebe te koji su glavni pokazatelji kvalitete življenja u njihovim kvartovima. Većina je dala slične odgovore - zelene površine, biciklističke staze, zelena gradnja, odnosno svi elementi koji su uključeni u postugljičnu tranziciju.

Gordana Dragičević bavi se permakulturom i ekoaktivistica je, a za permakulturu kaže ne mora biti izvan grada. Pokazan je primjer grada u Engleskoj koji svaku javnu površinu koristi za uzgoj hrane, a uključeni su svi – od gradskih vlasti do građana. Tranzicija znači da "moramo ići u smjeru manje potrošnje i lokalizacije" (transport na minimum, decentralizacija kvartova), a namirivanje svojih potreba možemo ostvariti kroz povezivanje sa zajednicom. Bitno je i povezati se s drugim ljudima u smislu nekog projekta ili aktivizma. Neke od inicijativa koje su ostvarene u Zagrebu su sadnja hrane na javnim površinama te besplatna knjižnica. Naglašava da je "bitno kod tih inicijativa da one budu javne, da se uključi zajednica koja će dobiti priliku da nešto nauči i da se shvati da sama zajednica može biti resurs".

Vlatka Berlan Vlahek kao članica Zelene energetske zadruge daje primjer što se dogodi kada lokalna zajednica pokrene stvari. U Ivanić-Gradu, gradu poznatom po nafti i plinu, izgrađena je energetska i pasivna kuća, koja ima niže troškove režija i gradnje, a planira se i strateški okvir energetski održivog grada. Ivanić-Grad bio je i jedan od tri finalista Europskoj tjedna kretanja.

Mislav Kirac iz Sindikata biciklista govori o problemu biciklističke infrastrukture u Zagrebu. Ističe kako nije stvar mjesta, već raspodjele prostora koji nam je dostupan. "Zagreb se centrira na aute, daje se maksimalno prostora automobilima, a pješacima i biciklistima što ostane". Spominje i struku za koju kaže kako je autocentrično orijentirana, no potrebno je više se koncentrirati na upotrebu javnog prijevoza i bicikala.