Razgovor sa kazališnim amaterima Vidom Ćosićem i Luciom Luque Akrap

Vid Ćosić i Lucia Luque Akrap su mladi par koji su kroz glumu upoznali novi način života ali i novu ljubav. Trenutno su najviše ponosni na predstavu Možda s kojom su prošli u državno natjecanje amaterskih kazališnih grupa, te se Vid može pohvaliti nagradom zagrebačkih kazališnih amatera za najboljeg glumca. Predstava Možda je prvi puta igrana u kazalištu KNAP 01.04. ove godine a prolazak na natjecanju je osvojila samo dvanest dana kasnije. O samoj predstavi je pisao i Jutarnji list spomenuvši je kao jednu od pet najboljih predstava SKAZ-a (Smotre kazališnih amatera Zagreba). Možda prikazuje slike iz života šest ljudi na početku njihovih dvadesetih. Prikazuju se njihovi međusobni odnosi, želje i snovi, problemi s kojima se susreću u svojoj svakodnevici i način na koji iz djece u pubertetu postaju mladi odrasli ljudi. Za režiju je zaslužna Jelena Hadži-Manev. Više o predstavi Možda kao i o Smotri kazališnih amatera Zagreba (SKAZ) možete saznati na Facebook stranicama.

Koliko dugo se bavite glumom?

Vid: Ja sam u ovome oko deset godina.

Lucia: Ja sam krenula dosta rano, rekla bih u drugom razredu osnovne škole.

Kako to da ste se odlučili baviti glumom? Koji je bio glavni motiv?

Lucia: Moji roditelji su obiteljski prijatelji sa gospođom koja vodi dramsku skupinu. Kada sam bila klinka vidjela sam da su bili na Kubi kao dramska skupina i odmah sam pomislila da to želim i ja! Moji počeci su bili nevini i u njima mi je pomogla jedna Hrvatska glumica koja mi je pričala svašta o svom životu, kako je svijet glume izgledao, kako izgledaju pripreme. Ona me približila tom svijetu i zbog nje mi se to još više svidjelo.

V: Ja sam započeo u osnovnoj školi. Nisam niti znao da dramska postoji ali kada sam se odlučio otići bilo mi je super. Nakon nekog vremena prijateljica me uputila u ZKM (Zagrebačko kazalište mladih). Započeo sam sa lutkarskom grupom. Kasnije, nakon nekoliko promjena grupa, završio sam u ovoj grupi u kojoj sam danas. U trenutnoj smo grupi zajedno oko 2 godine.

Kako je započela Vaša veza? Jer osim što ste kolege glumci ste i par.

Vid: Radili smo predstavu Romeo i Julija. Ali smo oboje bili Romeo. (smijeh) Predstave su bile o vezama parova različitih kultura i seksualnih orijentacija, Lucia je bila Romeo u lezbijskoj vezi, a ja klasični Romeo s klasičnom Julijom. Tako smo oboje imali priliku biti Romeo. Tada smo se upoznali i sve je krenulo svojim tokom.

Vaše glumačke sposobnosti su bile uhvaćene i kamerom. Postali ste poznati ljubavni par nakon spota od grupe S.A.R.S – Lutka.

Vid: Tako je, snimio sam dosta spotova. Upoznao sam Filipa Dizdara koji je u tim trenucima snimao spot za grupu S.A.R.S. Njemu sam se svidio kao osoba za spot i znao je da glumim tako da eto, odabrali su me za glumca u spotu. Osim toga su me pitali imam li i neku curu koja bi glumila sa mnom na što sam rekao da imam. Pozvao sam Luciu i tako su svi sa produkcije uvjereni da su nas oni spojili i da su oni zaslužni za našu vezu.

Koliko predstava ste za sada izveli?

Vid: U dramskoj svake godine imamo predstavu na kraju godine tako da bi rekli sigurno više od desetak.

Lucia: Naravno da se neke održavaju nekoliko puta, ovisno o publici, tako da ih je i više.

Na koji ste projekt najviše ponosni?

Vid: Predstava „Možda“ koju sada igramo, definitivno. Predstava je o mladima koji izražavaju svoje osjećaje i pričaju svoju priču. Zanimljivo je što je to započelo kao vježba glume, improviziranje dok je to Jelena Hadži-Manev zapisivala preko dva mjeseca i stvorila priču od toga. Cijela predstava je bazirana na pravim problemima i razmišljanjima. Tek smo na dan izvedbe u Kulturnom centru Knap shvatili da to zapravo nije vježba nego da je za publiku. Nakon izvedbe je žiri bio oduševljen. Predložili su nam nova mjesta za izvedbe kao sto je Teatar Exit, no naravno ipak moramo još malo pričekati za to.

Lucia: Možda je prošla u drugi krug natjecanja i sada i na državno. U Zagrebu su bile prijavljene 44 predstave i mi smo bili među pet najboljih. Pobijedili smo u tom krugu i sada nas čeka državno natjecanje. Takav je princip bio u svakoj regiji. Nagrade su daske za najbolje glumce, predstavu, i ostalo. Možda je dobila nagradu za najbolji autorski dramski tekst, a Vid je dobio nagradu za najboljeg glumca.

Kazalište je često gurnuto iza filma, biste li rekli da ste dovoljno medijski eksponirani?

Vid: Tužno je što nismo, skoro uopće. Ovo natjecanje se tiče cijele Hrvatske a Hrvatska se ne bavi time dovoljno. Inače je kultura manje zastupljena i to je stvarno žalosno.

Ni jedan ni drugi niste uspjeli upisati dramsku akademiju. Koliko vam to znači i radite li dalje na tome?

Vid: Mene je jako pogodilo što nisam uspio ali i drago mi je jer vidim da mi je trebalo još iskustva. Sam sebe ne bi pustio prije dvije godine.

Lucia: Ja sam bila jako uplašena žirija na dramskoj akademiji pa sam odustala. Nakon Vidovog nagovora sam ipak otišla. Nisam prošla no bila sam svjesna da nisam bila dovoljno dobra i da mi treba još posla.

Vid: Svjesni smo da ćemo biti odbijeni još puno puta ali spremni smo na to.

Vama je gluma glavna strast?

Vid i Lucia istovremeno: Da! Jednostavno to znamo bez razmišljanja.

Kakva je reakcija na predstavu Možda?

Vid: Na naše predstave glavnom dolaze ljudi koje poznajemo, no sa Možda smo dobili puno upita kada će se predstava ponovno igrati, ljudi su oduševljeni. U jednom trenutku mi je čak Viktor Drago rekao da je čuo za našu predstavu.

Lucia: Možda je komedija. Premijera je bila jako zabavna jer smo pričali o našim privatnim situacijama pa je bilo super što su nam prijatelji bili u publici. No s druge strane smo bili humoristični i žiriju jer smo kvalitetno izveli predstavu. Član žirija je čak ponudio da Možda postane radio drama što se na kraju i ostvarilo tako da sada i na tome radimo.

Što bi ste savjetovali mladim glumcima amaterima?

Vid: Gluma je više od same glume, ona rješava probleme s komunikacijom, socijaliziranjem. Kad dođem tamo mogu sve staviti probleme sa strane i to je odlično. Glumom se nauči puno više od samo glume. Trebalo bi se pozabaviti više mladim amaterima, stavlja nas se u posebnu kategoriju i trebao bi nam se dati veći prostor. Na primjer, Kulturni centar Knap je također nedovoljno eksponiran a tamo ima jako puno talentiranih ljudi.

Sami kažete da vas još puno toga čeka, želite li ostati u Hrvatskoj?

Lucia: Ne znam zapravo ali razmišljala sam da odem negdje drugdje. Smatrala sam Hrvatsku nekako malom ali sam shvatila da bi zaista voljela imati jednog dana mogućnost da budem u zagrebačkom ansamblu i da imam svoje matično kazalište i da se time bavim.

Vid: Da, svjestan sam da kazališna scena nije dovoljno popraćena u Hrvatskoj ali ja volim hrvatski dramski rad i ako bi i išao izvan zemlje, najdalje se vidim u Sarajevu. No bez obzira na to ipak bi htio raditi u Hravatskoj. Tko zna što ce se dogoditi s vremenom. Htjeli bi i ostati u Hrvatskoj da stvorimo utisak na naša kazališta i da nisu samo televizijske serije i filmovi smatrani bitnima.