Dosta često od brucoša dalmatinaca čujem ''Ne uklapam se u ovaj zagrebački mentalitet''. Eh, ovdje leži globalni problem naše male države gdje smo se mi podijelili u skupine gdje svatko dijeli svoj mentalitet. Priča o mentalitetu je istinita, ako ga poimamo kao određeni način života. No, dosta često se veže uz stereotipizaciju, odnosno na to da je u Dalmaciji sve laganini, fjakasto, a u Zagrebu ubrzano, nedohvatljivo, konzervativno. Ljudi u Zagrebu su hladniji, dolje su svi mnogo pristupačniji. Naravno da u tome ima malo istine, no generalizacija je propast za mlade ljude, jer upravo na nama svijet, odnosno ova podijeljena država i ostaje.

Kao dalmatinka, pri dolasku u Zagreb bilo mi je čudno naviknuti se na to da je smisao za humor drugačiji nego iz mjesta odakle sam ja. Nekoga, tko nije od dolje, bih uvukla u šalu i vrlo često bivala optužena za vrijeđanje. Riječ je naravno o mojim brutalnim šalama, no ipak je stvar drugačije odgoja, okolice, ritma. Često sam znala i čuti izjave tipa ''Vrati se ondje odakle si došla.''. Smatram to uvredom, jer mislim da nitko nema pravo prisvajati mjesta ni gradove. Tu smo gdje jesmo, i to nas automatski veže u spone koje bi smjele biti pokidane običnim, malograđanskim uvredama.

No, došavši na FPZG nisam mogla navečer plakati ''materi'' o tome kako me nitko ne prihvaća zato što sam iz Dalmacije. Na svaku moju rečenicu razvlačile su se moji riječi. Dolazilo je do ruganja u govoru no koji je bio toliko benigan da bih se smijala s tim osobama. Jer, to priliči jednoj mladoj osobi, sigurnoj u sebe i svoje podrijetlo. Koliko negativni mogu biti komentari: ''Ajme opet si zaspala, biće te je uvatila fjaka''. Tko to može ustvari shvatiti kao uvredu? Teško mi je bilo usredotočiti se ponekad na predavanje, jer neka baš brutalno ''purgerska'' predavanja nisam dobro shvaćala. No, ostala većina je na standardnom jeziku kojeg svi razumijemo. Isto tako, moje prezentacije uvijek su bile na standardnom jeziku, uz naravno, neke riječi koje bi se uplele. Kada sam u društvu pustila pjesmu 'Ka na hašišu', nije bilo ruganja zato što nostalgično slušam Petra Grašu, već je ta pjesma postala himna našeg malog društvanca, jer smo svi, bez obzira odakle smo shvatili da želimo isto – ''Molaj mene svitu''.

Ono što bih ovdje htjela istaknuti je da bismo se trebali prestati opterećivati odakle smo. Sada smo na fakultetu, ovim slučajem na FPZG-u. Svi su od svakuda. Dalmatinci i Zagrepčani čine najveću podjelu, no realno, sada nas u ovom trenutku veže nešto više od govora. Veže nas profesija, ispiti, kave u Tvornici kulture. Svi smo isti, i svi se moramo naučiti nositi sami sa sobom. Dalmatincima bih poručila da ne forsiraju uvijek taj govor, nego da puste da sve to ide prirodno. Nisi automatski crn i visok ako govoriš po splitski, niti si atraktivna dugonoga dalmatinka ako vičeš ''Zatvori ponistru'', iako doma u Dalmaciji češće vikneš ''Zatvori prozor''. Ništa od toga ustvari nije bitno, što god je prirodno i što god nas obilježava na način da nas toliko dijeli. Nije loše biti Dalmatinac u Zagrebu. Ustvari je divno, jer si automatski opravdan za sva kašnjenja i ne imanje volje za bilo kakvo učešće u svemu. Jer, mi smo takvi. Iako, velika većina, ipak nije.

Opustimo se, jer ovdje smo prije svega studenti.