Bez obzira što živimo u 21. stoljeću još uvijek nam postavljaju granice

Često živimo stigmatizirani od naše sredite a imamo bolest koja se kod gotovo svih uz tablete može regulirati, nipošto nije opasna za ljude oko nas. U Hrvatskoj 40 000 ljudi boluje od epilepsije.

Epilepsija je nekontrolirana elektrokortikalna aktivnost pojedinih dijelova velikog mozga ili cijelog velikog mozga.

Prof. dr. Anđelko Vrca – neurolog zagrebačke Nove bolnice objašnjava: Imamo više podjela najvažnija je ona prema kliničkoj slici odnosno pojavnosti simptoma i znakova. Tako imamo parcijalnu epilepsiju. U kojoj se napadaji sastoje od nekontrolirane aktivnosti samo jedne funkcije ili samo jednog dijela tijela sa jednom ili više funkcija. Druga vrsta je generalizirana epilepsija, najmarkantniji oblik je grand mal. Tu se još ubraja petit mal koji se najčešće javlja kod djece i mladih

Kako pomoći osobama koje imaju napadaj?

Kod napadaja dolazi do snažnih mišićnih kontrakcija tada je važno osobu okrenuti na bok kako bi prohodnost dišnih putova bila bolja a i da bi se spriječilo da nešto od sadržaja usne šupljine dospije do pluća. Popratne pojave mogu biti mokrenje i curenje sline.

Prof. dr. Vrca posebno upozorava da se ništa ne stavlja u usta, kako to ljudi često misle, jer tijekom napadaja nije moguće disanje zbog grča mišića zato bolesnik poplavi. Kada počne disati samo bi taj predmet mogao udahom aspirirati i moguće zakomplicirati stanje.

Od 1997. Postoji i Hrvatska udruga za epilepsiju. Cilj Udruge je naučiti osobe s epilepsijom i njihove obitelji kako najlakše živjeti s tim. Naravno Udruga je otvorena i za pitanja svih ostalih. Od 2014. je uz potporu grada Zagreba kao projekt „Zagreb-zdravi grad“ uvela i online savjetovalište. Na stranicama Udruge www.epilepsija.hr se redovito objavljuju prezentacije stručnjaka u tom području i tokom prezentacije možete ih pitati bilo kakvo pitanje i dobiti odgovor.

Život mladog čovjeka s epilepsijom

Sve je to stvar kako si posložiš u glavi. Postoje dvije opcije ili ćes odabrati put u kojem ćes vječito živjeti u strahu da se ne bi dogodio napad ili ćes tu misao hrabro ostavit sa strane i živjeti život! Ja sam odabrala ovo drugo. Da, naišla sam na ljude koji su mi zbog toga okrenuli leđa, izgubila dečka, nisam dobila posao. Nikada nisam odustala. Škola i fakultet su dva mjesta koja te socijalno oblikuju i o sredini ovisi kako će to prihvati. Imala sam sreće. Nikad nije bilo problema. Ni u školi ni na faksu. Osim kada sam neposredno prije ulaska na usmeni ispit uplašila i profesoricu i ostale kolege. Izgubila sam rok ali na sljedećem se profesorica činila blažom. Učenje nije teška stvar, i tu smo često stigmatizirani kao osobe manje inteligencije., samo je potencijalno opasna za nas u veljači, lipnju i rujnu jer tada ne spavamo a to nije dobro.

Željela bih reći nama epileptičarima

Život nije problem, naravno ako živimo kako doktori preporučuju - piti redovno tablete, dovoljno spavati i ne piti. Društvo nam čini problem jer i dalje ne razumije da ovo nije nikakva zarazna i nasljedna bolest.

Ljubičasti dan

Upravo iz takvih razloga je reagirala Cassidy devetogodišnja djevojčica iz Kanade. Osjećala se strašno odbačenom i odlučila o tome progovoriti. Stvorila je Ljubičasti dan -svjetski dan oboljelih od epilepsije. Proslavite taj dan s nama. Obucite nešto ljubičasto 26.3.