"Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom"

U 2012. godini aktivirala sam studiranje nakon deset godina pauze zbog operacija, bolesti i financijske situacije. S obzirom da mi je neophodno trebala pomoć, predala sam kao studentica s invaliditetom zahtjev da mi se pruži vršnjačka potpora, raspitavši se prethodno u Uredu za studente s invaliditetom u siječnju 2013. imam li uopće uvjete za isto. Uz predočenje sve medicinske dugogodišnje dokumentacije, 28. siječnja 2013. službeno sam obaviještena od navedenog Ureda, da je nakon razgovora s nositeljicom kolegija utvrđeno da nema nikakvih problema da sudjelujem u kolegiju što se tiče statusa na fakultetima. Kako sam još jedino trebala ispuniti uvjet da mi kolegice koje će pružati vršnjačku potporu budu na istom studijskom programu te da imaju isti raspored sati, rečeno mi je da javim podatke o njima, budući sam studirala na dva fakulteta.

Službeni zahtjev za vršnjačku potporu uputila sam Uredu za studente s invaliditetom Sveučilišta u Zagrebu, Središnjem uredu za studije i upravljanje kvalitetom, Zagreb, Trg maršala Tita 14, dana 1. veljače 2013., i to za sljedeći ljetni semestar. Referade su također bile obaviještene o istome.

Za Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Preddiplomski studij novinarstva, prijavila sam dvije studentice: jednu za prvu godinu, a drugu za drugu godinu – s obzirom da sam nakon toliko godina stavljena iz kategorije redovnih u kategoriju izvanrednih studenata zbog bolonjskog načina studiranja, a upisana sam na 1. i 2. godinu s ispitima razlike.

Za Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Studijski centar za javnu upravu i javne financije, Stručni studij javne uprave, prijavila sam jednu studenticu, budući sam jedino znala nju.

Predala sam podatke o sve tri studentice koje su se dobrovoljno javile (broj indeksa od svih nas, brojevi mobitela i specificiranje studentskog statusa), uz raspored predavanja u ljetnom semestru. Objasnila sam i sve svoje tegobe povezane s prethodnim operacijama, koje unatoč proteku vremena još uvijek nisu nestale. Najveći problemi ticali su se teškoća s hodanjem – dakle s donjim ekstremitetima i kralježnicom, teškim umorom, amnezijom – gubitkom pamćenja prouzrokovanim anestezijom za vrijeme operacije kralježnice u prosincu 2009. godine. Moja izdržljivost na nogama jedva da je bila osam sati dnevno, ali uz jake lijekove protiv bolova. Što znači da sam svaki dan mjesecima negdje od 16 sati do ujutro mogla samo ležati, jer mi tijelo nije dopuštalo stajanje na nogama. A fizikalne terapije nakon operacije, koje sam obavila na početku 2010., nisu mi bile odobrene sve do ožujka 2013., kada sam zbog svega ponovno dovedena u stanje teške paralize.

Sastanak radi konačnog dogovora bio je zakazan u Uredu za studente s invaliditetom za mene i nositeljicu kolegija te djelatnicu Ureda, za dan 25. veljače 2015. Osjetila sam “čuđenje”, jer nakon svega nisam imala štake ni kolica. Onda sam objasnila da trenutno se još uvijek ne mogu sjetiti ničega što sam ikada učila u životu te da sam izgubila pamćenje uslijed anestezije prilikom spašavanja života 2009. godine, tj. teške operacije kralježnice kada sam zamalo izgubila cijelu lijevu nogu. Kako mi je život bio spašavan u zadnji čas i trpjela sam strahovite bolove, data mi je prevelika doza anestezije uslijed koje mi je, po mojoj procjeni – budući liječnici to nisu htjeli službeno napisati i započeti liječenje – otišlo preko 90% pamćenja. Počela sam od početka, od držanja žlice. Ali odvažila sam se studirati uz posao, iako sam znala da će to biti nešto najteže što sam ikada poduzela, pogotovo u okolnostima u kojima sam bila.

Međutim, meni je tijekom sastanka odbijen zahtjev za vršnjačkom potporom od strane nositeljice kolegija. Zatražila sam pisano očitovanje o istome budući sam dala istoj pisani zahtjev od 1. veljače 2013., kao i nadopunu zahtjeva od 25. veljače 2013., ali nikada ga nisam dobila. U usmenom objašnjenju rečeno mi je da imam samo 50% tjelesnog oštećenja, dok za vršnjačku potporu trebalo bi imati najmanje 60%. Kako to apsolutno nigdje nije pisalo, bila sam iznenađena. Ali sam rekla da se vode postupci oko mene u vezi s time te da dodijeljeno tjelesno oštećenje nije mjerilo mojeg zdravstvenog stanja. Ta nakon teške operacije kralježnice (za koju neki dobivaju odmah i 80% tjelesnog oštećenja) i lijeve ruke, gubitka pamćenja, višemjesečne nepokretnosti i teške pokretnosti, trpljenja višemjesečnih strašnih muka i bolova, dobila sam od nadležnog tijela samo dodatnih 10%, na prije utvrđenih 40%. Također, bio je problem u amneziji, zbog koje sam poslana od strane nositeljice kolegija u Psihološki centar TESA u Zagrebu, ali tamo su se iznenadili da pošto sam tamo nazvala, s obzirom da nikada nisu imali slučaj nekoga tko je izgubio pamćenje i da nisu kompetentni za takve situacije. Uz sve, problem je bio i u tome što tražim tri studentice za potporu, koje su redovne – a ja izvanredna.

Nakon odbijanja, moj je interes za kolegijem nestao. Od one početne sreće kako ću dobiti pomoć, sve je nestalo nakon odbijanja. Srećom, oko mene su se dobrovoljno javili studenti koji su mi krenuli pomagati. Uz njihovu pomoć svladala sam pojmove i prilagodila se studiranju. Do današnjeg dana uspjela sam dati već dosta ispita, sve seminarske radove i eseje, odradila sam potrebnu praksu, neke ispite sam i pala – ali sve to spada u studentski život. Uz posao i ogromna odricanja, sretna sam uopće da sam došla do rezultata.