Problem načitanosti ne rješava se križanjem klasike

Lektira je naporna obveza koju možemo izbjeći gledanjem filma i čitanjem sažetka na internetu. To je stav koji ima većina učenika kad im se kaže riječ lektira. Hoće li nova kurikularna reforma, utemeljena na drukčijem principu od dosadašnjeg, promijeniti ovaj stav?

Na novom popisu lektire je 208 autora, i svaki će nastavnik birati koje će autore učenici morati pročitati. Cilj je bio izbaciti neke autore čija djela i stil pisanja, djeca “ne mogu shvatiti”, tako da su ispali Homer, Biblija i Marko Marulić. Međutim, to su kultna književna djela, svevremenski klasici koji su svojedobno oblikovali društvo i umjetničke smjernice, a to čine i danas. Odavno je jasno da je jednog Homera teško razumjeti, ali koja je cijena koju će učenici platiti za takvo “rasterećenje” i hoće li micanje klasika iz lektire pridonijeti obrazovanju ili će mu naštetiti?

Kada govorimo o obrazovanju, moramo imati na umu da ni tijekom osnovne, ali ni tijekom srednje škole, profesori ne znaju koga obrazuju. Nemoguće je sa sigurnošću tvrditi koliko će daleko neki učenik dogurati. U jednoj klupi mogu sjediti budući vrsni automehaničar i budući liječnik koji će otkriti lijek protiv HIV-a. A iza njih može biti i neki teoretičar književnosti, ili netko tko će napisati djelo jednako važno kao što je to, recimo, “Judita”. I zbog te razlike među djecom i njihovim potencijalima, obrazovanje ima dužnost ne ići linijom manjeg otpora.

Osim što bismo mogli zakinuti buduće generacije za znanje, pitanje je i što će biti s maturom. Matura iz hrvatskog jezika dijelom se temelji i na popisu lektire za srednje škole. S obzirom na to da su dosad sve škole imale iste knjige na popisu, nije bilo teško odabrati njih 15. Ali što će biti sada kada profesori sami biraju koje će knjige djeca čitati? Sada postoji mogućnost da netko četiri godine čita lektire koje nemaju veze s maturom, a onda će za maturu morati dodatno čitati. To na prvu i ne zvuči tako loše, djeca će malo više čitati, obogatit će svoje znanje, svoj jezični repertoar. Ali što ih time učimo? Da čitaju samo za ocjenu, a ne za znanje, i da im te knjige koje čitaju neće ništa značiti poslije u životu.

Iako sam kao srednjoškolka na nastavi hrvatskog jedan cijeli školski sat prevodila deset stihova “Judite” s hrvatskog na hrvatski, to ne znači da bi se Juditu trebalo izbaciti s popisa lektire. To je kao da Britanci izbace Shakespearea, a znamo da se to neće dogoditi, iako vjerojatno imaju isti problem s njim kao mi s Marulićem. Na kraju se izbacivanjem “nerazumljivih” klasika postavlja i pitanje, što učimo buduće naraštaje koji potencijalno “zagrizu” u književnost? Da je poanta pisati kako bi se svidjeli ljudima ili pisati da bi stvarali nove kulturne i umjetničke vrijednosti?