Poduzetnika s invaliditetomnema ni u statistikama

Poduzetništvo je podložno trendovima u poslovnom svijetu, a jedan je od njih i navika da se posao više ne odjeljuje strogo od ostatka života. Poduzetnici radno vrijeme i aktivnosti prilagođavaju sebi, svojim potrebama i stanju na tržištu. Upravo je to nagnalo mnoge da postanu poduzetnici, unatoč rizicima poslovanja. No pitanje je koliko je osoba s invaliditetom, unatoč sve većoj poslovnoj i tehnološkoj fleksibilnosti, prisutno u poduzetništvu. U Hrvatskoj su osobe s invaliditetom u nezavidnoj poziciji. Njihovo zapošljavanje potaknuto je tek zakonima i posebnim odredbama.

SKRIVANJE INVALIDITETA

Zanimljivo je da institucije zadužene za sektor zapošljavanja nemaju podatak o broju poduzetnika s invaliditetom u Hrvatskoj, jer se, kako stoji u obrazloženju Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, do sada za time nije pokazala potreba. Indikativan je podatak HZZ-a prema kojem su do sredine prosinca potporu za samozapošljavanje koristile 23 osobe s invaliditetom, dok je u novoj godini uključeno još sedam osoba, a i podatak o 91 osobi zaposlenoj putem stručnog osposobljavanja te registriranja trgovačkog društva ili obrta govori da je u Hrvatskoj teško, ali ipak moguće biti poduzetnik s invaliditetom. No to nije jedini problem. Osobe s invaliditetom često moraju skrivati svoj invaliditet u nadi da će dobiti posao za koji su se obrazovali i koji mogu obavljati jednako kao i zdrave osobe. Čest je oblik aktivnosti otvaranje udruga koje pomažu ljudima u sličnoj situaciji.

“Teško sam nagluha osoba s oštećenjem sluha većim od 75 posto. Invaliditet nije utjecao na moje zapošljavanje jer u prijavama za natječaje nisam navodila da sam osoba s invaliditetom, ali jest na obrazovanje u smislu težeg praćenja nastave. Nakon što sam 2007. diplomirala, nisam mogla pronaći posao dok se nisam 2014. zaposlila u Zagrebačkom sportskom savezu gluhih, na radnom mjestu trenera programera za rad s djecom s oštećenjem sluha. Međutim, to je trajalo do kraja 2015. godine, jer mi ugovor nije produljen pa sam sad nezaposlena. U međuvremenu sam s kolegicom osnovala Udrugu za sportsku rekreaciju i kineziterapiju u Zagrebu”, kaže Ana Vuljanić, doktorica kineziološke edukacije i jedna od nešto manje od tri posto visokoobrazovanih osoba s invaliditetom u Hrvatskoj.

Za razliku od Ane, Domagoj Glažar dobio je stalni posao iz studentskih klupa, što je rijetkost, pogotovo za osobe s invaliditetom.

“Ubrzo nakon završetka preddiplomskog studija Ekonomskog fakulteta uspio sam dobiti posao novinara u In Portalu, gdje radim od početka studenoga 2015. Imam cerebralnu paralizu i krećem se uz pomoć invalidskih kolica i hodalice. Međutim, nikada nisam dopustio da me fizički nedostaci sputavaju za vođenje samostalnog i ispunjenog života”, kaže Glažar, koji je državni prvak u šahu za osobe s invaliditetom, a od diplome ga dijeli jedan ispit.

MALO ZAPOSLENIH

Iz HZZ-a napominju kako su njihovi statistički podaci samo odraz ukupnog broja nezaposlenih osoba s invaliditetom. Najviše problema pri kvalitetnom zapošljavanju stvara obrazovanje.

“Zbog svojih sposobnosti i mogućnosti, osobe s invaliditetom najvećim dijelom završavaju srednjoškolsko obrazovanje u trajanju od tri godine, ali s kvalifikacijom niže, a ne srednje stručne spreme. To su zapravo pomoćna zanimanja”, kažu u HZZ-u.

Najčešća zanimanja u kojima su se osobe s invaliditetom zapošljavale bila su: pomoćni kuhar, kuhar, čistač, administrativni službenik, radnik u održavanju, vrtlarski radnik, pomoćni bravar, ekonomski službenik, radnik na proizvodnoj liniji, pomoćni cvjećar. No jesu li tim podacima HZZ, a i društvo u cjelini, podcijenili sposobnosti i mogućnosti mlađeg naraštaja osoba s invaliditetom?