Svi trebaju dobiti jednaka prava za bavljenje sportom, bez privilegija

Bila je to 2002. godina, prva slalomska vožnja Olimpijskih igara u Salt Lake Cityju po nemogućim uvjetima. Komentator je bio danas pokojni Boris Mutić, a Janica sama na stazi. Prizor je po kojem mnogi pamte najbolju hrvatsku sportašicu svih vremena, Janicu Kostelić.

Nepotrebno je nabrajati sve te uspjehe, medalje, ozljede koljena, dočeke i pozitivne emocije koje je probudila diljem Lijepe Naše u godinama dok je vladala svjetskim skijalištima. Nakon nje, palicu je preuzeo brat Ivica. Pratila ga je u svim njegovim uspjesima, a urezane u sjećanje ostaju suze i zagrljaj nakon što je brat osvojio prvu olimpijsku medalju 2006. godine u Torinu.

Gdje je Janica danas? Global ju je uspio pronaći u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. U ulozi državne tajnice Središnjeg ureda za sport. Da, ona je danas prva dama hrvatskog sporta, iako je to uvijek bila, a svoja je razmišljanja iz užarenog stolca podijelila s Globalom

Koja je uloga Središnjeg ureda za šport (SDUŠ) i koliku autonomiju on ima u sklopu ministarstva?

SDUŠ više nije dio Ministarstva znanosti i obrazovanja. To je potpuno novo pravno tijelo, izravno vezano na Vladu Republike Hrvatske. Posljednjih se godina mnogo govorilo o tome kako bi sport trebao dobiti bolji tretman u hrvatskom društvu s obzirom na to koliko nam radosti donosi i mislim da je ovim odvajanjem dobio svoju autonomiju. SDUŠ je u formiranju i treba nam vremena kako bismo pronašli ljude koji su motivirani i koji žele dati svoj doprinos sportu. Sportu želimo dati na važnosti, ali problem je taj što ljudi sport uglavnom gledaju kroz oči vrhunskog sporta, a njegovu vrijednost ne možemo gledati samo kroz uspjehe. Iako dolazim iz vrhunskog sporta, jedan od glavnih zadataka SDUŠ-a bit će pronaći ravnotežu između vrhunskog i rekreativnog sporta.

Koliko državnoj tajnici za sport pomaže to što je odgovorna Vladi, a ne ministru?

Recimo da sada postoji jedan korak manje kod procesa donošenja odluka, jer sam izravno u komunikaciji s čelnom osobom, u ovom slučaju premijerom, pa se odluke mogu donositi mnogo direktnije i brže. Odgoj i obrazovanje su i dalje u domeni Ministarstva znanosti i obrazovanja, ali mislim da u suradnji s njima možemo olakšati djeci bavljenje fizičkim aktivnostima. Tjelesna i zdravstvena kultura se u školama, pa čak i na fakultetima, sustavno zapostavlja. Ponekad se čini da se to sve radi samo kako bi se zadovoljila forma i zato sustav treba prilagoditi.

Što je najtrofejniju hrvatsku sportašicu nagnalo na ulazak u politiku?

Velika želja da pomognem da se što više ljudi, a pogotovo mladih, počne baviti sportom i uključe u razne sportske aktivnosti. Vrhunski sport i rekreacija su dvije različite galaksije i mislim da ljudi prečesto misle kako moraju biti vrhunski u onom sportu kojim se bave, a sve to može biti hobi na razini neke osobne zadovoljštine. Uz to, mislim da premalo iskorištavamo prirodu. Zbog manjka vremena ljudima je praktičnije otići u teretanu i odvježbati sat vremena, a to ne doživljavaju kao nešto što ih ispunjava. Mislim da u tom smislu možemo više iskoristiti ono što nam je priroda dala. Općenito, voljela bih kada bi ljudi postali sve više svjesni kako čovjek zapostavljanjem svog tijela zapostavlja i svoj um, i kada bi se to počelo mijenjati u korist bavljenja sportom.

Kako ocjenjujete sportsku godinu na izmaku, koja nam je donijela pregršt velikih uspjeha i medalja?

Mislim da naša nijedna sportska godina nikada nije razočarala, jedino opseg uspjeha ovisi o tome koliko se u godini održi velikih natjecanja. Hrvatski sportaši tako niti ove godine, u kojoj smo kao krunu imali Olimpijske i Paraolimpijske igre u Rio de Janeiru, nisu razočarali svoje navijače. Dapače. Mislim da svi možemo biti prezadovoljni ostvarenim rezultatima, kako na Igrama u Brazilu, tako i na svim ostalima natjecanjima koja smo imali u 2016. godini. Volim svoju domovinu i sretna sam što sam rođena ovdje te smatram to svojim privilegijem. Smatram da bi sportaši trebali dobiti adekvatnu pomoć od države, ali isto tako bi trebali biti ponosni što imaju za koga nastupati i negdje pripadati. To je moje viđenje stvari. Tako sam gledala na svijet dok sam se bavila sportom, a tako gledam i sada.

U jednom trenutku se razgovaralo o spajanju Ministarstva turizma i sporta. Razmišlja li se još o tom potezu?

To je više političko pitanje. Moj stav je da sport zavređuje svoj status u društvu i, kako sam rekla, mislim da je sa SDUŠ-om dobio svoju autonomiju. Argumenata za i protiv uvijek će biti, ali mislim da se i ovako možemo međusobno nadopunjavati.

Neki sportski savezi ne pridržavaju se izmjena i dopuna Zakona o sportu. Kako to spriječiti?

Moj stav je da bi to trebalo biti sportsko-pravno pitanje, no, to je i danas političko-pravno pitanje. Mislim da sport u nekoj mjeri ne može bez politike, ali ga se ne bi smjelo toliko politizirati. Neke stvari dogodile su se prije mog dolaska tako da sam naslijedila određene probleme. Teško je na jednostavan način dočarati suštinu tih problema, a ne želim da se moje riječi pogrešno protumače. Ja želim da svi dobiju jednaka prava za bavljenje sportom i da nitko nije privilegiran. Kad bi se svatko držao svoje uloge, funkcionirali bismo kako treba. Mora postojati hijerarhija u kojoj nema mjesta za podilaženja nikome. Dijete koje sebe iskreno daje u sport trebalo bi iskrenog srca k tome pristupiti, a ne da mu se iza leđa stvaraju druge, prividne slike.

HOO se financira od sredstava Hrvatske lutrije? Hoće li se u tome nešto mijenjati i ima li potrebe?

Kao i svim drugim udrugama, i Hrvatskom olimpijskom odboru se dalo mnogo prostora. Financira se od Hrvatske lutrije, odnosno 50 posto prihoda Hrvatske lutrije ide za sport, zaklade, branitelje... Postotak za sport iznosi 32,95 posto, za sljedeću godinu se nadamo i nešto većem postotku. HOO s najviše korisnika dobiva i najveći dio sredstava. Središnji državni ured za šport će u budućnosti uvijek davati više prostora sportskim programima, a i uvijek do sada se upozoravalo na to da se vodi računa o tome da se sredstva planiraju u što većoj mjeri za sportaše i njihove potrebe.

Zimski sportovi nam stagniraju nakon odlaska obitelji Kostelić. Kako potaknuti djecu na bavljenje njima?

Nemamo mnogo mogućnosti za zimski turizam, ali imamo mnogo malih skijališta, Platak, te i naposljetku Sljeme. Problem je taj što su zimski sportovi skupi, i to možemo vidjeti baš na primjeru skijanja. Ne možete samo navući dres, već treba financirati svu opremu te odlazak na skijanje. Djeca se mogu privući skijaškim školama i školskim natjecanjima, jer nam nedostaje sportsko-zabavnih sadržaja. I naravno da oprema za tu djecu ne mora biti vrhunska jer nije stvar u tome da oni postanu vrhunski, nego da se zabavljaju i druže, pa čak i posvađaju, budući da je to sve dio odrastanja. Na kraju, netko od njih će biti dovoljno uporan i isplivat će.

Možda bi djeci trebalo otvoriti vrata Sljemena za skijanje, sanjkanje i skijaško trčanje, no to je stvar Grada Zagreba. Skijanje je moj život i moja domena, ali to što dolazim iz tog svijeta ne znači da ću ga posebno zagovarati. Vjerujem da se uz dobru volju može napraviti sve, dok god to ne opterećuje džepove roditelja koji već sada financiraju previše toga.