Novinarima i danas preostaje odlučno glavom kroz zid!

Kad se govori o povijesti novinarstva naših prostora, omladinski tjednik Polet zauzima kultno mjesto. Njegovu povijest i društvene, odnosno političke okolnosti koje su ga pratile u 14 godina izlaženja, u 730 stranica knjige “Igraonica za odrasle: Polet 1976. – 1990.” sažeo je Željko Krušelj, tada ponosan poletovac, a danas predavač na Odjelu novinarstva koprivničkog Sveučilišta Sjever, poznati hrvatski novinar te doktor povijesti.

S Krušeljem sam razgovarala na Fakultetu političkih znanosti nakon predavanja koje je održao studentima smjera Tisak. Pretresli smo trenutačnu medijsku situaciju u Hrvatskoj, a naš konstruktivan razgovor nakratko je prekinula melodija mobitela našeg sugovornika. “Plamene zore bude me iz sna”, zapjevao je Vlada Divljan s Krušeljeva mobitela, otkrivajući njegovu neraskidivu povezanost s poletovskim razdobljem.

•Što vas je ponukalo da napišete antologiju jednog kultnog omladinskog lista?

Polet je počeo izlaziti prije punih 40 godina, a prestao prije 26. Negativno me fasciniralo to da nitko nije napisao nešto suvislo o tom listu. Kada sam tražio temu za doktorsku disertaciju, tema o Poletu sama se nametnula. Jedan od povoda bilo je EPH-ovo prigodno izdanje za 30. godišnjicu Poleta 2009. godine. Crni se humor ugledao u činjenici da je tada zapravo bila 33. godišnjica Poleta. Najprije pomislite da su se ljudi zabunili, ali onda shvatite da je ta interesna skupina zapravo obilježavala sebe same, što je razljutilo nas sve ostale.

Zašto je o Poletu teško pisati? Ne samo zbog velikog razdoblja nego zbog toga da postoji devet različitih Poleta, točnije devet redakcija i devet glavnih urednika. Njihova politička okolina s vremenom se mijenjala i drukčije je reagirala. Nitko se nije usudio prikazati tu kaotičnu cjelinu, koja se protezala desetljeće i pol tzv. kasnog socijalizma, jer Polet je, prije svega, prvorazredna politička priča, koja se nerijetko pretvarala i u pravi triler, prepun negativnih junaka i izgubljenih iluzija.

•Pojasnite našim čitateljima, što u novinarskom smislu znači poletovsko vrijeme?

Poletovsko vrijeme je vrijeme kada Hrvatska, nakon depresije izazvane slomom hrvatskog proljeća, ponovno počinje medijski disati. Društvena se klima počinje otopljavati i kreće se s projektom prvog pravog lista mladih za mlade. Preduvjet za to bio je da on govori jezikom ulice, dakle, kako su se mladi izražavali, i to je bio prvi velik pomak. Polet je progovarao o pravim temama i problemima koji zanimaju mlade, umjesto učestalih ideoloških rasprava o svijetloj budućnosti, koja im je stalno nekud bježala. Sve je puno pitanja ‘zašto’. Polet počinje donositi priče s terena koje su u potpunoj suprotnosti s proklamiranom društvenom istinom. Dakle, pravu priču o tome kako je zapravo izgledala socijalistička Hrvatska čitali u Poletovim reportažama i komentarima. Postao je kultni list jer su ga zapravo čitale sve generacije onog vremena, probijao je okvire svjetonazorskih sloboda i otvarao puteve kojim su zatim kretale i ozbiljne tiskovine. Ukratko, riječ je o jednom ciničnom vremenu kada ozbiljni tisak korača iza omladinskog. Mi smo, pak, bili uvjereni kako smo činili strašno važne stvari i kako smo demokratizirali društvo.

•Na predavanju ste rekli da je današnje društvo konzervativnije od tadašnjega. Pojasnite nam to na primjeru medija.

Danas se javnost u demokratskom okviru legitimno bori za najrazličitije interese, od onih najliberalnijih pa do najkonzervativnijih i najradikalnijih. Trenutačno smo u poziciji u kojoj su brojčano i politički jači oni koji se bore za konzervativne vrijednosti. Mediji su mahom pod pritiskom tih konzervativnih snaga i svjesno se limitiraju liberalne vrijednosti. Nekoć smo bili uvjereni da društvo može biti samo demokratičnije i liberalnije te da se više nikako ne možemo vratiti tamo gdje smo bili. Dakako, gadno smo se prevarili. Pokazali smo se nepopravljivim idealistima. Nismo shvatili da upravo demokracija može biti efikasni okvir i za nedemokratska rješenja.

•Postoji li danas neovisno novinarstvo, s obzirom na politiku, nakladnike, oglašivače itd.?

Jednostavno rečeno, pravog neovisnog novinarstva nema i u Hrvatskoj ga de facto ne može biti. Zašto? Nekada, u jednostranačkim sustavima, znalo se da država kontrolira medije, a većina novinara ipak je plemenito shvaćala svoj posao. Zalagali smo se za društvenu pravdu, koliko god to bio fluidni pojam. Znali smo tko je naš protivnik, a to je bio političar, dužnosnik. Borili smo se protiv njih i pokušavali stvoriti prostor slobode, zakoračiti što dalje. S dolaskom demokracije naši glavni protivnici više nisu političari, nego su cijelim tim sustavom ovladali oglašivači. Danas u Hrvatskoj, koja ima vrlo ograničene resurse za razvoj ozbiljnog novinarstva, nemamo medij koji bi se mogao principijelno oduprijeti velikom pritisku oglašivača. Danas ne možete ništa ozbiljno napisati protiv bilo kojeg oglašivača jer bez marketinga nema opstanka nijednog medija. Čak je i javna televizija ovisna o marketingu, ali ona je i pod pritiskom vlasti, bez obzira na njen nadpolitički formalni status. U poziciji smo da nijedan medij nije u istinskom smislu slobodan.

•Je li onda ideja slobodnog novinarstva utopija?

Ostvarenje ideala potpuno neovisnog novinarstva nije realno. Ono je uvijek nečim limitirano. U vječno ‘mladim’ demokracijama, kakva je ona hrvatska, ti su limiti i izrazito naglašeni. Ipak, važno je imati ideale i njima težiti, no morate biti svjesni da na fenomenu koji se zove novac sve pada. On, nažalost, sve određuje, a ne želja za slobodom.

•Promjenom vlasti mijenjaju se i vodeći ljudi javnog servisa, ali i programski se zaokreće u politički ili ideološki poželjnom smjeru. Kako to komentirate?

Nepobitno je da bi javni servis trebao biti najneovisniji u Hrvatskoj. I najveći idealist, međutim, ne može zanijekati da vladajući, kako sadašnji tako i oni prijašnji, raznim mjerama i metodama, pa čak i izravnim pritiskom, vode taj servis na način koji im je poželjan. Novinari u pravilu nisu u strankama, ali zna se ‘tko je čiji’. Pogledate li sve promjene na javnom servisu koje nastupe nakon promjene vlasti, strukturu programa i goste, točno ćete znati tko je na vlasti. To je za ideal slobodnog novinarstva tragična činjenica.

•Trenutačno se jako mnogo govori o govoru mržnje i slobodi govora u medijima. Je li sloboda izražavanja mišljenja danas na neki način ugrožena ili to neki samo potenciraju?

Pod krinkom demokracije danas se zapravo zatire kritički govor i posredno se proklamira govor mržnje. To je najstrašnije što se demokraciji može dogoditi. Ruše se njeni postulati da bi se sputavala sloboda. To je apsolutno neprihvatljivo. Jezik mržnje u nas je otišao predaleko, mi smo jedno strahovito polarizirano društvo koje se bavi svojom prošlošću i podjelama daleko više nego bilo kakvim razvojnim pitanjima. Zemlja koja se ne bavi razvojem tragična je zemlja. Iako sam povjesničar, apsolutno sam protiv toga da je povijest glavna tema političkih rasprava. Užasnut sam i zgranut na koji se način zlorabi povijest. Povijest mora biti tema stručnih rasprava nas povjesničara, a vladajući se moraju baviti time da nama kao društvu bude bolje nego što trenutno jest.

•Novinari se danas vrlo često susreću sa zatvorenošću institucija vezano za pristup informacijama. S time se susrećemo i mi u studentskim novinama. Što biste nam poručili, kako se ponašati u tim situacijama?

To samo govori da institucije uopće nisu u svojoj biti demokratizirane. Tragično je da institucije u demokratskom sustavu ne funkcioniraju demokratski, no to je odraz stanja u cijelome društvu. I što preostaje novinarima? Jedino ono što smo mi nekad u Poletu radili. Dakle, povremeno moramo ići glavom kroz zid. Moramo biti uporni, odlučni i čvrsti u pokušaju da ostvarimo svoje demokratsko pravo. Za te se ideale ima smisla boriti da bi ova država napokon počela funkcionirati.

•Boriti se ili otići?

Ako dignemo ruke od svega i pobjegnemo, što smo zapravo napravili, kakva je budućnost? Potrebno je boriti se za promjenu sustava vrijednosti. Tome nema prave alternative. Treba se boriti za sebe i za sve one koji dolaze iza nas.

•Počeli smo s Poletom pa s njime i završavamo. Global vrlo često dobiva kritike da tekstovi nisu dovoljno provokativni i kritični te da bismo trebali biti više poput Poleta. Dapače, pitaju nas zašto nismo novi Polet. Je li danas uopće moguće ponoviti Polet i treba li to činiti?

Ne, nemoguće je ponoviti Polet. Taj list dolazi iz jedne potpuno druge društvene situacije. Današnji listovi rade prema drugim pravilima, a glasilo jednog fakulteta koji odgaja novinare mora se prije svega držati načela objektivnosti. U vrijeme Poleta mnogo toga bilo je zabranjivano ili potiskivano, a ideal nam je bio probijati taj prostor slobode provokacijama i aferama, ponekad na samoj rubu zabrana. Nije bilo drugog načina. Demokratska vremena traže argumentaciju, metode su drukčije i nepotrebno se opterećivati ‘ponavljanjem’ Poleta. I to je ta razlika. Ovoj zemlji ćete pomoći tako da pišete što objektivnije i tolerantnije, da što manje budete robovi političkih i oglašivačkih elita. Tako ćete postići ono što je u drugim vremenima bio Polet.