Naša je mladost dovoljno pametna da prepozna i odbije neonacizam

Branko Lustig filmski je producent koji je u svojoj dugoj karijeri ostvario mnogobrojne projekte, od kojih su neki, poput filmova “Schindlerova lista” i “Gladijator”, ostavili neizbrisiv trag u povijesti filma. S 84 godine i dalje se bori za ljudska prava, upoznaje mlade generacije s problemima nesnošljivosti te na različite načine promovira humane teme koje imaju snažnu poruku za globalnu publiku. Pokušava biti glas razuma i nade u doba terorizma, netolerancije i mržnje, a isto tako, bez obzira na to što je svjestan svega negativnog u današnjem vremenu, još je idealist i vjeruje u glas mladeži. Svojim nas djelovanjem podsjeća koliko umjetnost može promijeniti svijet i koliko odgovora na društvena pitanja može donijeti.

•Zašto ste Festival tolerancije, koji je ove godine u travnju proslavio 10. obljetnicu, utemeljili baš u Zagrebu?

Zašto u Zagrebu? Zato u Zagrebu jer ne mogu u Sarajevu. Živim u Zagrebu. Najprije je tu bio Festival židovskog filma i pitali su me prije deset godina bih li ga htio preuzeti. Rekao sam - zašto ne, i tako je sve počelo. Evo sada, ovih je dana deset godina i uvijek privuče mnogo ljudi. Zagrepčani su jako zainteresirani za ovakve događaje, zanimaju ih filmovi koji se bave tolerancijom, pogotovo prema manjinama. Važno je da su ljudi znatiželjni i trajat ćemo dokle god bude tako. A i ove je godine u programu bilo odličnih filmskih ostvarenja.

•Danas je u svijetu mnogo mladih koji proživljavaju niz različitih religijskih, rasnih i etničkih predrasuda. Kako umjetnost može promijeniti ekstremne poglede na svijet?

Obilazim škole i dajem satove edukacije o toleranciji. Govorim o holokaustu. To također radim već deset godina. Već samo to što mladi slušaju ta predavanja, što ne galame i što su pažljivi, mnogo znači. Odlično je što postavljaju pitanja i vidim da se zanimaju. Mislim da smo time postigli velik uspjeh, vidim da svake godine idemo dalje i da se mijenjamo. Na neka predavanja dolaze i oni koje su bili i prošle godine. Imam dosta dobru moć zapažanja pa pamtim lica i čini mi se da mladi zaista vole ta predavanja.

•Često se čuje fraza da se povijest ponavlja. Mislite li da je, s obzirom na današnju situaciju, moguće da nam se ponovi neka vrsta totalitarizma kakav je bio nacizam?

Ako je tlo na kojem ljudi siju neonacizam, kao, recimo, sada u Bruxellesu, gdje se pojavilo 500 njih koji su na jednom malom trgu protestirali protiv policije i koji su tako željeli sudjelovati u lovu na teroriste, onda je to loše. Treba se boriti protiv takvih. Trebamo se boriti protiv svega što je slično fašizmu, totalitarnim režimima, neonacizmu. Naši su mladi dovoljno pametni da mogu prepoznati i odbiti neonacizam. Nadam se da postoje mnogi ljudi koji se bore protiv njega i koji će se boriti da se to zlo ne ponovi.

•No ima li tu ipak neke razočaranosti svijetom u kojem danas živite?

Imate nesreću što ste rođeni u ovom razdoblju kada su svi oko nas u nekoj vrsti nesreće. Gledate ove atentate i terorističke napade u tim zemljama koje nas okružuju. Ne mogu zamisliti kako mladi mogu živjeti s ovakvim stvarima koje se zbivaju. Užasno je kako danas postoji strah da, ako idete u kazalište ili na utakmicu, postoji šansa da vam netko za osvetu, neka budala, postavi bombu. Uglavnom se te osvete događaju na pogrešnim mjestima pogrešnim ljudima, kradu nevine živote. Mnogi koji su stradali u avionima, aerodromima ili na raznim sličnim događajima su djeca. Što su djeca skrivila? Zato je terorizam najstrašnija stvar koja se danas može dogoditi u svijetu. I zato je potrebna borba protiv terorizma. Ne znam na koji način, ali je potrebno poduzeti sve što je moguće.

•Svima je poznata vaša velika suradnja s redateljem Stevenom Spielbergom. Koliko njegova zaklada Shoah može utjecati na današnju mladu generaciju?

Spielberg je upravo mene odabrao da u njegovo ime napravim prve proračune za tu zakladu. Zaklada Shoah udruženje je koje ne uzima samo gole ispovijesti i priče bivših logoraša nego i njihove opise što su sve doživjeli i kako su sve doživjeli. Smisao je te zaklade i uključivanje studenata koji među sobom raspravljaju o onome što su čuli, a o tome nemaju konkretna iskustva. Preko takvih dijaloga i razmjena mogu se prenijeti mnoge spoznaje i time možda spriječiti da se tako nešto ponovi.

•Kako filmovi danas mogu utjecati na mlade?

Na mlade može utjecati nekoliko stvari; može utjecati knjiga, ako je znaju čitati i ako je dobra. Čitatelj ima moć zamisliti ono što je autor stvorio. Film djeluje vizualno. To znači da gledatelj zapravo gleda kako se sve događalo. Ako mladi čovjek zna gledati film i ako se uživi te emocionalno poveže s junacima i pričom, to mnogo znači. To znači da, ako dođe u sličnu situaciju, jednog će dana on pokušati napraviti nešto kao što je to junak filma napravio. To je pozitivno. Filmovi utječu na to da se popravimo i da se ne dogode loše stvari.

•Postoji li neki film uz koji ste posebno vezani?

Sada, u kasnim godinama, jako mi se kao nešto posebno vraća Schindlerova lista jer sam to i sam doživio u logoru i dio te priče sam ispričao Spielbergu, tako da je koristio neke dijelove. Na mene je dosta utjecao i film Ben Hur, zato što je židovski junak bio glavni junak filma. U to me doba uzbuđivala ona poznata utrka konja. Ali i Tarzan!

•Koji biste film svakoj mladoj osobi preporučili?

Mnoge bi filmove mladi trebali pogledati, zaista mnoge, teško je odabrati, ali ako baš moram onda bi to bili Schindlerova lista i Cabaret.

•U današnjim je filmovima ponovno aktualizirana problematika izbjeglica...

Filmovi o izbjeglicama i nisu toliko česti. Naime, mnogi nisu baš napravljeni kao priče o današnjoj situaciji. Prije 40 godina radio sam na filmu Guslač na krovu. To je priča o Tevyn i njegovim kćerima. Taj film završava jednim pogromom u Rusiji u kojemu je spaljeno selo, a cijelo židovsko stanovništvo iz toga sela ide u zbjeg. To mi je bilo prvo iskustvo s izbjeglicama.

Kad sam nedavno vidio kako izbjeglice prelaze preko rijeka, sjetio sam se našega filma. Mislim da je strašno ovo što se trenutačno događa. Ostati bez doma i ići nekamo, a ne znate kamo idete, mora da je strašno. Kad sam bio mali, imao sam takvo iskustvo da sam s devet godina išao od Osijeka do Čakovca Dravom. Bio sam u malom čamcu s mamom i tatom. Mogu zamisliti kako se sada osjećaju ti jadni ljudi iz Sirije i Afganistana. Moraju napustiti svoje kuće i idu nekamo noću i još naiđu na prepreke kojekakvih žica. Nadam se da će ti jadni ljudi negdje naći smještaj, a poslije i posao te će tako moći nastaviti sa životom. Naročito je potrebno da njihova djeca nastave sa školom.

•Vi ste s 23 godine završili glumu na zagrebačkoj akademiji, da biste nakon toga postali asistent redatelja u Jadran filmu. Koliko vam je to životno iskustvo utjecalo na rad?

Ipak uvijek kažem da sam životno iskustvo stekao u logoru. To sam besplatno dobio od kolega iz Njemačke. Odveli su me u logor i tamo su me naučili mnogo čemu. Mogu reći da je to bilo vrlo bogato iskustvo i baš zahvaljujući iskustvu odonda guram. Uglavnom, iskustvo je volja. Čovjek mora imati volju da nešto postigne. Volja da ostanem živ bila je dovoljna da se održim.

•Danas životno iskustvo mladih uvelike ipak oblikuje tehnologija. Uništava li ona kreativnost i volju da se nešto postigne?

Tehnologija se može koristiti na nekoliko načina, među njima i na pozitivan način. Dobra je tehnologija koja utječe pozitivno, gdje se nalaze novi strojevi, novi i bolji uvjeti rada, nova iskustava. Jako je loše ako mladi gledaju onu lošu stranu gdje kopiraju gangsterske pokrete, ubojstva... Nažalost, postoje oni koji te sve negativne aspekte doživljavaju na pozitivan način. Nadam se da će mlada generacija koristiti tu sjajnu tehnologiju i njezine mogućnosti, i to tako da mogu pomoći ljudima.

•Vratimo se filmu. Mislite li da je hrvatski film nekad bio više integriran sa svjetskom kinematografijom nego danas?

Druga su vremena. Nekad je bilo mnogo više koprodukcija. S njima smo i mi rasli jer su nam dolazili mnogi veliki svjetski umjetnici. Ipak, polako se koprodukcije vraćaju i pozitivno gledam na budućnost hrvatskoga filma. Jadran film je povijesno velika kuća i bilo bi dobro da se vrati na stari kolosijek.

•Što to nedostaje hrvatskoj kinematografiji da se bolje nametne u svijetu?

To nije jednostavno. Najvažnije je imati dobar film, bez toga ne ide. A dobar film nije lako napraviti, mora se mnogo toga poklopiti, od scenarija, režije, glume, a onda i marketinga. Film je vrlo kompleksan.

•Mogu li se tu nametnuti i naši mladi glumci, redatelji, ljudi koji završavaju akademiju?

Uvijek postoji budućnost za one koji imaju talent i upornost. I strast, to je jako važno, bez toga ne ide. Tako je svagdje u svijetu, pa i u Hrvatskoj.

•Kako ljudi danas mogu stvoriti nove, pozitivnije vrijednosti koje potiču na humanost i mir?

Moramo se okrenuti sebi, biti humaniji, imati više empatije prema bližnjima i prema svima kojima je potrebna pomoć. Nikad dosta dobrote. Svojim primjerom uvijek možemo potaknuti druge da budu bolji.