Trebamo reforme, ali dio moćnika iz akademske zajednice ih ne želi

Dugogodišnja novinarka Jutarnjeg lista Tanja Rudež u lipnju prošle godine osvojila je prestižnu nagradu Europski znanstveni novinar godine, koju dodjeljuje Britansko udruženje znanstvenih pisaca (ABSW). Inače inženjerka fizike, koju je završila na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, Rudež se već 23 godine bavi isključivo novinarstvom, pomno i stručno prateći znanstvene teme. U intervjuu za Global iznosi svoja očekivanja o potezima nove vlasti glede znanosti i visokog obrazovanja, komentira kvalitetu znanstvenog sustava u Hrvatskoj i probleme koji ga koče te pojašnjava odnos novinara i znanstvenika u izvještavanju o kompleksnim znanstvenim temama.

 Dugi niz godina radite u znanstvenom novinarstvu i pratite hrvatsku znanost. Je li znanstvena zajednica u nas poticajna za mlade perspektivne ljude?

Kad se govori o znanosti u Hrvatskoj, naglasak je stalno na ulaganjima koja je važno povećati da bismo dostigli barem europski prosjek. No uz to se moraju provesti reforme bez kojih ne možemo govoriti o poticajnoj znanstvenoj zajednici u Hrvatskoj. Ambicioznim ljudima u znanosti morate stvoriti uvjete kakvi vladaju u najkompetitivnijim sustavima, a to nisu samo visoka plaća i najmoderniji uređaji, bitna je atmosfera koja vlada u sustavu. Takve atmosfere u Hrvatskoj nema, odnosno, nema je dovoljno. Kao pozitivan primjer istaknula bih Institut Ruđer Bošković koji je opet u uzlaznoj putanji otkako je počeo primjenjivati pravila koja vrijede vani. Cijela srednja Europa temelji se na principu senioriteta, stroge hijerarhije, no Europa shvaća da to mora mijenjati.

 U jednom intervjuu spomenuli ste kako vam se nekad čini da pratite crnu kroniku, a ne hrvatsku akademsku zajednicu. Zašto?

Prateći hrvatsku znanost, primijetila sam da se slika Hrvatske, koja ima velik problem s korupcijom, nepotizmom, klijentelizmom i sl., preslikava i na znanost. Često su se razotkrivale razne afere i strašno je kad otkrijete da su se znanstvenici nečasno ponašali. I dalje mislim da je znanost jedna od najljepših ljudskih djelatnosti, međutim znanstvenici su ljudi kao i ostali.

 Smatrate li da je u prošle četiri godine sada već bivša vlast učinila pozitivne pomake vezano za hrvatsku znanost, odnosno što je propušteno učiniti?

U zadnjoj godini mandata bivše HDZ-ove vlade tadašnji ministar Radovan Fuchs krenuo je sa zakonima koji su trebali dovesti do promjena. No šokiralo me kad sam na raspravi u Saboru vidjela kako su se u opstrukciji toga ujedinili HDZ i SDP. S dolaskom Milanovićeve vlade, podržavala sam neka nastojanja ministra Jovanovića, odnosno njegova zamjenika Saše Zelenike koji je pokušao s određenim postupnim reformama. No došlo je do promjene s drugim ministrom i ne vidim da je napravljen neki velik pomak. S druge strane jako zamjeram Milanovićevoj vladi što je osnovala još dva nova sveučilišta. Hrvatska nema dovoljno nastavnika, vrsnog kadra, i to će dovesti do daljnje erozije visokog obrazovanja.

 Što očekujete od nove, ‘reformske’ vlade u području znanosti i visokog obrazovanja?

U ovom trenutku ne očekujem ništa jer nitko to područje nije istaknuo kao prioritet. Čekam da vidim tko će biti postavljen za ministra i nadam se da će mandatar Orešković, koji dolazi iz anglosaksonskog svijeta gdje znanost funkcionira na meritokratskim načelima, ustrajati na tome i u hrvatskoj znanosti.

 Most nezavisnih lista, koji je nakon izbora postao ključni politički faktor u zemlji, u svojim smjernicama razvoja u obrazovanju, znanosti i tehnologiji navodi kako je potrebno eliminirati snažan utjecaj političkih struktura u obrazovanju i znanosti. Je li to samo vječna predizborna floskula ili mislite da će se nova vlada s time ozbiljno uhvatiti u koštac?

Oni se tako prvi ponašaju i mislim da se uopće neće s time uhvatiti u koštac. Primijetila sam da je to bila jedna od tema na raspravama dok je Gordana Rusak još bila u Mostu. Nisu sve ideje bile loše, međutim, nakon njezina odlaska znanost je pala u sasvim drugi plan. U grabeži za pozicije znanost je potpuno nevažna, nitko se ne otima za to područje.

 Gdje najjače možemo prepoznati politički utjecaj u znanosti?

Generalno se vidi prilikom postavljanja čelnih ljudi na institucijama i u upravnim vijećima.

 Kako se u Hrvatskoj financiraju znanstveni projekti?

Znanost se najviše financira proračunskim novcem, a privatni je sektor tu slabo uključen. Velik je problem što je Hrvatska u ovih 25 godina ostala bez većine svoje industrije. Jaki znanstveni instituti koji su postojali u nekim tvrtkama, danas praktički više ne postoje ili su jako smanjeni. Kada je realni sektor tako na koljenima, teško je očekivati da će se iz njega sama od sebe povećati ulaganja.

 Agencija za znanost i visoko obrazovanje u priopćenju Globalu objavljenom u prošlom broju ističe kako provodi postupke za unapređenje kvalitete u hrvatskoj znanosti i navode znanstvene centre izvrsnosti kao pozitivne pomake. Možemo li u njima prepoznati prekretnicu za unapređenje nacionalnog sustava znanosti i njegova pozicioniranja u europskom istraživačkom prostoru?

To je jedna od ideja, ali nisam sigurna ide li ona u dobrom smjeru jer mi se čini da tih centara ima previše. Izvrsnost je po definiciji izuzetna.

 Kako napredovati u sustavu u kojem se ljudi izabiru prema inerciji? Hoće li jednom izvrsnost postati jedini kriterij?

Dokle god nemate kritičnu masu ljudi koja to želi promijeniti, do promjene, nažalost, neće doći. Ta se kritična masa polako stvara, ali očito nije dovoljno velika. Vlada mora biti svjesna važnosti tog problema, no blizu vlade uvijek su vrlo moćni ljudi iz akademske zajednice koji ne žele da dođe do ikakvih promjena. Dakako, postoje i pozitivni primjeri ljudi koji žele unijeti duh kakav vlada u svijetu i u tom je smislu jako važno da se naša znanost internacionalizira. Kao što naši ljudi odlaze van, stranci moraju dolaziti k nama. Imate prekrasan primjer na PMF-u, kada se prije dvije godine vratila mlada astrofizičarka Vernesa Smolčić, koja je donijela sredstva Europskog istraživačkog vijeća (ERC), osnovala je svoju grupu te zaposlila Finca, Australku, Talijana. To je put kojim treba ići.

 Producira li Hrvatska znanstvenike za inozemno tržište?

Da, to je činjenica. U sadašnjoj se situaciji čini kako su fakulteti na neki način tvornice vanjskih stručnjaka. No važno je razlikovati mobilnost od odljeva mozgova. Mobilnost je u znanosti vrlo važna i znanstvenici zato jesu neka vrsta modernih nomada. Oni moraju prolaziti kroz usavršavanja i putovati jer znanost je međunarodna i kompetitivna. Ako govorimo o odljevu mozgova, to je problem koji zapravo nijedna zemlja na svijetu nije učinkovito riješila i teško ga je riješiti administrativnim mjerama. Većina znanstvenika treba otići van na školovanje, usavršavanje i vratiti se.

 Dobiva li znanost u Hrvatskoj dovoljno medijskog prostora? AZVO u priopćenju Globalu ističe kako to nije slučaj.

Ne slažem se s Agencijom, općenito se u tim stvarima vrlo malo slažem s ministrima, čelnicima i sličnima. Oni svi žele prostor za svoje ideje, no to nije uloga medija, mediji biraju svoje teme i mislim da se znanosti posvećuje dovoljno prostora. Da, mediji trebaju izvještavaju o nekim temama, ali ne na način da im se diktira o čemu će i kako pisati.

 Kako izvještavati o znanosti? Vrlo često prisutan je senzacionalizam i u znanstvenim temama.

Znanost nije nešto što je odvojeno od života, ona je namijenjena svima i treba je pratiti na način da to bude razumljivo većini ljudi. Što se tiče senzacionalizma, nije to uvijek tako jednostavno. Naslovi prodaju novine, privlače klikove na portalima na kojima su članci vrlo često korektni, a naslovi ‘nabrijani’. Spektakularnost i senzacionalizam na neki su način došli i u samu znanost. Neke afere koje su se pojavile u posljednjih 15 godina bile su rezultat pogrešne procjene samih znanstvenih časopisa. Ne možemo tražiti od medija čistunstvo koje ne posjeduju ni neki znanstveni časopisi.

 Prošle godine osvojili ste nagradu za europsku znanstvenu novinarku Britanskog udruženja znanstvenih pisaca.

Tako je, riječ je o nagradi koja je kruna moje karijere i to mi se i sada čini kao san. Pobijedila sam briljantne kolege iz časopisa Nature i Science i baš sam se osjećala iznimno sretnom. Utoliko više jer sam prva novinarka izvan prostora Velike Britanije i Irske koja je dobila tu nagradu, i to je velika čast za mene, naše novinarstvo i za Hrvatsku.