Naše obrazovanje daje premalo prakse i puno nepotrebnog znanja

Poduzetnik koji za sebe kaže da je osoba luđačke upornosti i velike odgovornosti, Hrvoje Prpić, postigao je još jedan velik poslovni uspjeh. Nakon što je HGspot od nule doveo do jedne od najjačih hrvatskih tvrtki, on ne miruje. Prodajom HGspota krenuo je u nekoliko novih projekata, među kojima je i Trillenium. Prije šest godina samo ideja na papiru, Trillenium je danas najuspješnija hrvatska crowdfunding kampanja s 260.000 funti prikupljenih investicija putem online platforme Seeders. Za Global govori o svojim poslovnim iskustvima, nedaćama s kojima se i kao uspješan poduzetnik susreće, ali i opasnostima koje sa sobom nosi naš sustav obrazovanja.

 Mnogo ste vremena proveli u inozemstvu, što vas se najviše dojmilo?

Ono što me vani fascinira je trud koji ljudi ulažu u najjednostavnije poslove. Nedavno smo snimali intervju u Londonu i imali smo samo jednog snimatelja. On je svih šest sati neumoljivo kružio oko kamera, trudio se kao da snima najvažniju stvar na svijetu. Ja bih na njegovu mjestu vjerojatno zaspao, ali on je imao najvišu dozu koncentracije cijelo vrijeme. Prijatelju iz Londona sam objasnio koliko sam fasciniran tim kamermanom, na što mi je on odgovorio: “Gle, Hrvoje, ovo ti je London. Na njegovo mjesto čeka još dvadeset drugih ljudi jednako kvalificiranih. On se mora dokazati jer je svjestan da je lako zamjenjiv. Ako nisi najbolji, tebe nema.”

Da smo svi mi tako učinkoviti, naša prosječna plaća ne bi bila 5000 kuna nego tri puta više.

 Uz vaše se ime često veže London. Što je s Engleskom toliko posebno?

Vani nije sve savršeno, ali je poslovno mnogo bolje. Na primjer, Engleska je konkurentnija, pomaže ti u početku i ne petlja se previše. Oni te puste da živiš dok ne narasteš i ne opterećuju te porezima. Kad si dovoljno velik, onda plaćaš poreze. Engleska je za mene idealna, jer mi je blizu, prometna povezanost je odlična, malena je razlika u vremenskoj zoni, i ima super pristup poduzetnicima. U ovom poslu svatko sebi kombinira stvari onako kako njemu najviše odgovaraju.

 S Hrvatskom ste imali više neugodnih iskustava. Kako to da se niste preselili?

Volim ovaj naš način života, to što smo dosta otvoreni i pristupačni. Na primjer, volim igrati nogomet s društvom, ali stvar je u tome da se nakon tekme ode popiti pivo i družiti se s ljudima. U Engleskoj ili Australiji odigraš tekmu i odeš kući, a to je za mene prehladno. Tamo te nitko neće pozvati u svoju kuću, ta mi prisnost nedostaje. Zagreb je moj dom. Mogao bih neko vrijeme živjeti na Baliju, u Pragu, ili u Zadru, ali nisam pronašao nijedno mjesto koje potpuno odgovara mom načinu života.

 Postali ste jedan od sinonima za uspješnog poduzetnika u Hrvatskoj, pa i šire. Mislite li da mladi kod nas imaju dobru obrazovnu podlogu za uspjeh?

Naše obrazovanje stvara prosječno konkurentne ljude. Međutim, po izlasku s fakulteta mladi nisu nimalo spremni za život jer su puni nepotrebna znanja i nedostaje im prakse. Nije normalno da osoba pet godina ide na ekonomiju, a da ne zna što su dionice. Osnovne stvari svoje struke svaka osoba mora imati u malom prstu nakon izlaska s fakulteta, a gradivo koje se kod nas uči previše je općenito. Ne pratimo dovoljno trendove razvoja. Konkretno kod novinarstva, premali se naglasak stavlja na društvene mreže koje su postale krucijalne u novinarskom poslu, a na fakultetu se o tome najčešće ne govori dovoljno.

Važno mi je da se ljudi educiraju, ali nisam pobornik klasičnog obrazovanja. Sve bih ljude nakon srednje poslao raditi i zabranio im školovanje bez minimalno godine dana radnog iskustva, jer imamo previše teorije, a premalo prakse. Ljudi nakon školovanja dođu raditi s nekim svojim idejama u glavi za koje ne znaju jesu li uopće izvedive. To je kao da dođeš na polje i kreneš orati, a plug nikad nisi primio, već si 15 godina samo čitao o tome.

 Što je s našim plaćama, općenito i u poduzetništvu?

Poduzetnik sam sebi zaradi plaću, koja ovisi o njegovu radu i trudu. Što ćemo imati više poduzetnika bit će veća potražnja za zaposlenicima i plaće će više rasti. Općenito mislim da bi plaća trebala biti dirigirana tržištem, što u nas, posebno u uhljebničkim državnim i lokalnim upravama i zajednicama, nije slučaj. Plaće su ondje diktirane neovisno o učinkovitosti koja je ovdje mnogo niža nego vani, tako da mi možda zarađujemo malo, ali i privređujemo malo. Ne možemo si priuštiti plaćati radnike više kad ti isti radnici ne stvaraju onoliko koliko stvaraju ljudi vani.

 Prodali ste HGspot za ‘pristojan’ iznos. Kako to da tada niste odustali od poduzetništva i uživali u godišnjem odmoru do kraja života?

Ja sam prodao HGspot i u trenutku prodaje nisam osjetio nekakvo veliko veselje nego više brigu. Što ću sad s tim novcem?! On sad leži tamo, što ako nestane?! Nakon prodaje sam otišao na godinu dana u Australiju i odmarao se. Ali mi je tih godinu dana bilo previše, nisam ja taj tip, stoga sam se odlučio vratiti u Zagreb i rekao sam samom sebi da moram nešto raditi. Od onda sam otvorio pet poduzeća. Nema stajanja i ne vjerujem da će ga ikad zaista biti.

 Odakle sva ta energija i ideje?

Kad vidiš da možeš nešto napraviti i da postoji mnogo prilika oko tebe, pomisliš si: “Zašto ne?!” Odeš iz zemlje na kratko i dobiješ hrpu novih ideja. Vidiš da postoji Uber u Londonu, i to ti se svidi, onda dođeš u Zagreb, i vidiš da ga ovdje nema. U tom trenutku si pomisliš: “Pa ajmo ga onda napraviti da ga imamo i mi!”

 Gdje se tu uklapa Trillenium?

Ideja za Trillenium rodila se još 2009. godine kad me prijatelj nazvao i pitao bih li htio ući u projekt stvaranja najveće online prodavaonice u regiji. Pristao sam, međutim, ideja je zvučala malo dosadno, a ja sam htio nešto stvarno veliko.

 Kako je priča tekla nakon ideje?

Odlučili smo napraviti prvi online shopping centar. Potpisali smo ugovore s više hrvatskih tvrtki ali ideja nije zaživjela. Uvidjeli smo da ih je nemoguće povezati u jedan sustav jer su imali potpuno drukčiji stupanj informatizacije i način poslovanja. Tada smo krenuli u potragu za novim klijentom koji će sam biti dovoljno velik da si može priuštiti realizaciju naše ideje.

 Drukčiji pristup je donio i drukčije rezultate?

U priču je tada ušao ASOS, za koji mi nismo bili zainteresirani u početku, međutim, zaokupili su nam pozornost izvanrednim brojkama, i odlučili smo pokušati. Priča s njima bila je neizvjesna, pregovori su trajali dugo, tri puta smo ih zamalo izgubili. Nakon posljednjeg sastanka pokazali su malu zainteresiranost. Tada sam ja prišao njihovom glavnom predstavniku i nekako ga uvjerio da pristanu na suradnju. Bili smo na samom rubu, ali potpisali smo ugovor u ožujku ove godine. Njihov drukčiji poslovni model natjerao nas je da i mi okrenemo svoju ideju naglavačke i prilagodimo se.

 Potpisan ugovor značio je da ste mogli odahnuti i da će nadalje sve biti lakše?

Tek potpisom ugovora ovaj je posao postao težak jer je trebalo pronaći novac za realizaciju. Stupili smo u kontakt s dvojicom poslovnih anđela, ali nikako se nismo uspjeli pomaknuti s mjesta. Tada smo opet okrenuli ploču i odlučili prikupiti investicije putem Seedersa. I to je krenulo iznenađujuće super. U tjedan dana prikupili smo 40 posto investicije, od ukupno 200.000 funti. Time je Trillenium postao najuspješnija hrvatska crowdfunding kampanja jer je do tada prvo mjesto držao ZIP sa 67.000 funti. Ali nakon prvotnog uzleta dogodilo se zatišje, prolazili su dani da nismo prikupili ni lipu. Već sam se pomirio s time da je i ovome došao kraj, da zatvaram tvrtku, selim se na Havaje i neću više razmišljati o tome.

 Čime ste kampanju ponovno dignuli na noge?

Ipak nisam odustao, nego smo svi zajedno upregnuli još jače. Krenuli smo s online kampanjom, sastancima, eventima, ali ništa se nije događalo. Tada mi se javio prijatelj iz Ljubljane koji je rekao da je spreman uplatiti 10.000 funti, ali mi je naglasio da je došao krajnji trenutak da upregnem kampanju. Nakon njegove investicije kreće nova tura muke, kontaktiranja, povlačenja za rukav. Na poticaj osnivača HowToGetFundeda, kojima sam mentor, počeo sam pisati personalizirane e-mailove ljudima od kojih tražim investicije. Danonoćno sam tipkao poruke kolegama koje su počinjale s pitanjem kako su im supružnici, djeca, a tek onda bih pitao jesu li čuli za kampanju i bi li što u nju uložili. Ljudi su se odjednom počeli javljati sa svih strana i u tren oka kampanja je dosegla 87 posto. Onda se na samom kraju pojavio i Andy Murray i prikupili smo 260.000 funti, dva dana prije kraja kampanje. Velik dio uspješno obavljena posla je iza nas. Sad trebamo pustiti aplikaciju, što će biti u prosincu i prikupiti barem 3,5 milijuna downloada.

 Iz svega što ste rekli, očito je da se ni dokazanim poduzetnicima novi projekti ne ostvaruju tako lako. Što biste preporučili mladim ljudima, studentima, koji imaju aspiracije postati poduzetnici?

U odnosu na zadnjih desetak godina poslovni se svijet jako unaprijedio. 2007. godine startali su Poslovni anđeli koji su uvelike olakšali poduzetničku priču za mlade ljude s izvanrednim idejama, a bez mnogo novaca. Danas studenti imaju goleme šanse, ali ih ne iskorištavaju. Većina ih dolazi iz konzervativnog okruženja, studiraju da bi se zaposlili u nekoj firmi, poželjno državnoj, i da bi u njoj ostali što dulje raditi. Ljudi se nadaju brzom uspjehu u svijetu poduzetništva, a to ne postoji. Znam barem četiri zaista kvalitetna projekta koji su propali jer su ljudi željeli laku i brzu lovu.