�Otpor medijskoj pismenosti vodi manipulaciji mladima!�

Ekscentričan medijski čovjek Krešimir Mikić (ne, nije riječ o glumcu Krešimiru Mikiću) iza sebe ima nevjerojatan broj od 56.000 pogledanih filmova, četiri završena fakulteta, 12 dokumentarnih filmova te više od stotinu objavljenih knjiga, članaka i udžbenika. Član je Američke filmske akademije koja svake godine dodjeljuje Oscare i gostujući predavač na uglednom američkom sveučilištu UCLA. Jedan je od pokretača Škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić koja će se ove godine 17. put održati u Trakošćanu. Krešimir Mikić radi toliko toga da je najbolje jednostavno posjetiti njegovu stranicu kresimirmikic.com i uvjeriti se sam. Iako su njegovi dani ispunjeni od prve do posljednje minute, nikada se nije uhvatio u situaciji da nešto odrađuje preko volje. Tvrdi da je sretnik jer je uspio postići da mu strast i hobi postanu profesija.

Mislite li da mladi danas obvezama ne pristupaju sa strašću nego sve odrađuju zbog pukog preživljavanja?

Moram vas razočarati, ali mislim da imate pravo. Poražavajuće malo studenata zaista voli to što studira. Iako je važno spomenuti da je nekad bilo mnogo manje mogućnosti za mladog čovjeka, one su bile mnogo suženije. Danas je izbor golem te je njihov temeljni problem što se ne mogu odlučiti. Sve ih zanima, sve bi voljeli probati, ali se zbog toga rijetki usmjeravaju na određeno područje. Ali mi se čini kao da se danas umanjuje vrijednost specijalizacije, takve se danas smatra fachidiotima. Imperativ današnjice je ‘sve, sve, sve’, a zapravo iza toga stoji jedno veliko ništa.

Pratite li stvaralaštvo mladih filmaša?

Zaista sve pratim. Rad djece u školama. Rad profesionalaca i neprofesionalaca. Čini mi se da smo nekako prezločesti prema vlastitom filmskom stvaralaštvu. U stanju smo gledati gomilu stranih filmova i sve to prihvatiti kao dobro i korektno, a nekad je riječ o filmovima minorne kvalitete koji debelo zaostaju za onima hrvatske produkcije. Mislim da smo kritični prema domaćem filmu jer govori o našem životu. A nama je pak valjda dosta toga našeg života. Vjerujem da naša publika nije u stanju razlikovati holivudsko blještavilo od skromnije hrvatske produkcije, pa samim time i umjetničku kvalitetu. Osim toga mislim da je problem dijela mladih autora to što su životno mladi. Kako očekivati da mladi autor govori o bračnom životu ako ni sam nema to iskustvo?

Kad smo već na temi kritične publike, često se povlači pitanje o tome zašto hrvatski filmovi često obrađuju ratnu tematiku. Mislite li da je to otežavajuća okolnost za dobar plasman ratnog filma, samo zbog gledateljeve averzije prema tom žanru u hrvatskoj kinematografiji?

Publika je doista okrutna prema hrvatskom filmu. Ono što muči i mlade i stare i srednje jest upravo rat. Teško je pobjeći od njega. Mislim da bi bilo kritično da hrvatska kinematografija ne obrađuje te teme. Kad pogledate filmsku povijest, vidjet ćete da mi zapravo nemamo toliko ratnih filmova. Svaki autor koji bi kalkulirao hoće li napraviti omraženi film ratne tematike i zbog toga žrtvovati dio profita, loš je autor, to ću vam odmah reći. Ovo nije američka kinematografija gdje se filmovi štancaju u komercijalne svrhe, a publika vrlo brzo zaboravi što je pogledala. Meni je apsurdno da u današnje vrijeme neki stari režiseri žele snimiti, na primjer, film o Vukovaru, a mladi ne žele.

Koje su posljedice činjenice da u osnovnim i srednjim školama još ne postoji medijska kultura kao obvezan predmet?

Ja se već više od dvadeset godina borim za to što me pitate, ali otpori u prosvjetnoj vlasti su jako veliki. Još se razmišlja na način da što će to mladima jer ionako previše sjede pred ekranima. Kažu da djeca premalo čitaju pa su za to krivi mediji. S druge su strane svi svjesni koliko su djeca okružena medijima. Upravo zbog odrastanja u medijskom okružju, nužno je da se ona medijski izražavaju. Doduše, u posljednje tri do četiri godine imamo tendencije da se to popravi. Ali ne zato što su naša tijela odjednom progledala nego imamo sreću što europske institucije dosta inzistiraju na medijskoj pismenosti. Time ćemo se, nadam se, ipak malo pokrenuti iako će to, usprkos svemu, i dalje ići jako teško.

Može li se taj otpor gledati kao određeni oblik cenzure - ako se mlade ne opismeni, ne razvijaju kritički način razmišljanja te se njima poslije može lakše manipulirati?

U pitanju je manipulacija, tu imate potpuno pravo. Ne mogu se mladi sami time baviti, netko ih treba uputiti, a nitko ih ne vodi! Nitko ih ne vodi kroz reklame, kroz glazbene spotove. Nužan je razgovor o medijima. Roditeljima je potpuno svejedno samo dok je dijete mirno i gleda nešto na televiziji. Ali što gleda, kako to djeluje na njegove stavove? To roditelje ne zanima. A kako su u obrazovanju, nažalost, mnoge barijere vezane uz nedovoljno ili nikakvo financiranje, mnogi predavači nemaju volje baviti se time pa sve to nekako ostaje po strani. Odgajatelji, učitelji, roditelji... nisu za to spremni. Zato uvijek tvrdim da je nužno osim djece opismenjavati i njihove roditelje.

Nerijetko se može čuti da bi bilo dobro otvoriti novu filmsku akademiju kako bi se postigla zdrava konkurencija između nje i Akademije dramske umjetnosti. Kako to da se do danas ništa s time u vezi nije ostvarilo, je li moguće da je filmski lobi toliko jak u Hrvatskoj?

Sasvim sigurno je strašna situacija da u današnje vrijeme ljudi koji stvaraju filmove uopće ne mare za vlastiti rad. Čim za svoj film prime honorar, potpuno im je nevažno hoće li ga vidjeti 300 ili 30.000 gledatelja. U tom kontekstu vidite koliko im je važan mladi budući, pa i sadašnji gledatelj. Zato je nužna edukacija. Ovdje ne govorim ništa protiv Akademije, ali potrebna je konkurencija. Otpori su vrlo veliki, a dolaze upravo iz tih institucija.

Mađarski redatelj Béla Tarr prije tri godine nije u Splitu uspio pokrenuti doktorski filmski studij. Možda ipak nije riječ samo o umjetničkom lobiju?

O tom pitanju mi je dosta bolno govoriti. Prije 12 godina sam i sam želio pokrenuti privatni filmski fakultet. Tu ideju nisam napustio do današnjeg dana. Tako da vrlo dobro znam gdje nastaju problemi. Unutar našeg sveučilišta pokrenuti nešto takvo? Nema šanse. A sve je opet pod kapom Ministarstva obrazovanja. Za tu ću se ideju nastaviti boriti, pa ćemo vidjeti što će biti.

Ususret navali filmskih festivala koji su pred nama, kako komentirate njihovo bujanje unatrag nekoliko godina?

Mi smo kao mala zemlja po tome specifični, imamo bezbroj filmskih festivala. To je sve jako lijepo. Međutim, vi ne možete nazočiti svim tim festivalima iz više razloga - vremenskih, financijskih i mnogih drugih. Ne bih volio da se ovo shvati kao kritika. Samo mi se malo čini da se oko svega toga stvara preveliki luksuz. Pogledajte tu publiku od jednoga do drugog festivala. U kolikoj mjeri uočavate uvijek iste ljude? Organizatori Subversive Festivala nisu mi smjeli reći kako je bio posjećen. Naime, imali su situacije gdje je u dvorani sjedilo po troje ljudi. Hvala Bogu da ima festivala! Ali nisam siguran je li toliki njihov broj opravdan, mislim da ne treba svako selo imati filmski festival. Za sve treba imati mjeru. Čini mi se da se, na primjer, za trećinu smanji broj festivala, da bi to bio realan broj.

Govoreći o nadolazećim festivalima, kako komentirate povratak pripadnika Zagrebačke škole crtanoga filma, Pavla Štaltera i Zlatka Boureka na veliko platno na ovogodišnjem Animafestu?

Jedna stvarno najveća vrijednost hrvatskog filma je zagrebački animirani film, i to je nešto čega se ne moramo sramiti. Možemo se jedino sramiti kakvu smo nebrigu vodili o Zagrebačkoj školi crtanoga filma. Cijela naša produkcija je u nekom trenutku zaostala, a svijet je jako krenuo naprijed. I više niste mogli slijediti tendencije u animiranom filmu, promijenila se tehnologija. No možemo se pohvaliti da imamo prave autore-umjetnike. Gospoda koju ste spomenuli jesu oni kojima se vječno možemo ponositi. Za razliku od igranoga ili dokumentarnog filma, animirani nikad ne zastarijeva, on uvijek ima svoju vrijednost.

Za kraj me zanima – volite li kremšnite?

Inače sam rodom iz Samobora.... volim ih jesti, da!