Naši ljudi nisu toliko siromašni, problem je opći pesimizam

Prošlo je već desetak godina od početka prikazivanja putopisnih emisija Gorana Milića. „Išli smo u Ameriku, Europu, na Zapad i Sjever...“ i tako smo s Milićem obišli gotovo cijeli svijet. Uvijek zanimljiv, poučan, drukčiji, znao je kako zadržati gledatelja pred ekranom. Novinar, urednik i direktor brojnih medijskih kuća. Voditelj i urednik više od 1000 televizijskih dnevnika. Autor mnogobrojnih dokumentarnih i putopisnih emisija.

Iza tog je svjetskog putnika 45 godina karijere i unatoč tome što može ići u mirovinu, o tome i ne razmišlja. Svoj novinarski put počeo je u Beogradu, 1980. otišao je na pet godina u New York, gdje je radio kao dopisnik, zatim je radio u Zagrebu, a danas je u Sarajevu. Prije nekoliko godina postao je direktor programa i vijesti Al Jazeere Balkans, ali nije dugo izdržao samo u uredničkoj fotelji. U novom projektu “Alkemija Balkana”, opet donosi priče s terena. Snimljene s kopna, iz zraka, iz automobila, ispod mora. Raznovrsne teme, stotinu sugovornika, brojni gradovi i sela, ozbiljne i šaljive priče...

O kakvom je projektu riječ? Što želite postići i pokazati emisijama ‘Alkemija Balkana’?

Projekt ‘Alk/hemije Balkana’ na Aljazeeri je serijal od 70 do 80 polusatnih emisija iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Hrvatske, Makedonije, Kosova, možda i Slovenije. Snimljeno ih je već 55, 43 su emitirane, sada se objavljuje preostalih 12 emisija iz Hrvatske.

U sadržajnom je smislu to suvremeni pogled na ove države, bez previše povijesti, s izborom tema i ljudi koji će biti aktualni i sljedećih godina. Kombiniramo prirodne ljepote, ekonomske potencijale s uspješnim pojedincima. Poželjno s onim ljudima koji su počeli ‘od nule’, a danas uspješno rade i zapošljavaju. Izvlačimo one pojave koje su prepoznatljive u svim državama ove regije, ali podvlačimo i posebnosti. Motiv za takav projekt je naše regionalno gledateljstvo koje govori na međusobno razumljivim jezicima, a zbog ratnih događanja i ‘autistična’ novinarstva nema previše spoznaja o zbivanjima u susjednim zemljama, koje su nekada bile u zajedničkoj državi.

Kad završite sa serijalom ‘Alkemija Balkana’, imate li već ideje za nove projekte?

O tome ću detaljnije razmišljati od ove jeseni. Imam dosta ideja, ali mi je praktično svaki dan planiran do Nove godine.

Koji su vaši temeljni principi u profesionalnom životu?

I na početku karijere mislio sam da čovjek mora biti odgovoran prema svom poslu, a nakon rata, promjene društvenog sustava, povećane konkurencije i pada međuljudske solidarnosti, shvatio sam da treba uprijeti još više. Osim toga, kada ste samac, kada se brinete samo o sebi, možete si dopustiti više ležernosti, eksperimenta, raznih eskapada i nestašluka. Kada imate obitelj, djecu, svaka vaša neodgovornost prenosi se i na njih.

Kojeg se razdoblja iz vašeg profesionalnog života najradije prisjećate?

Sva su razdoblja bila poučna. I kada sam počeo učiti novinarski zanat na TV Beogradu i svakodnevno napredovao. I kada sam bio dopisnik iz New Yorka, s vrlo ograničenim proračunom, a ipak uspijevao doći do Jimmyja Cartera i Georgea Busha u Bijeloj kući. Yutel je bio prava gerila, s kojom smo na kraju ušli u rat, unatoč našim mirovnim porukama i naporima. Najgore mi je bilo od kraja 1992. do sredine 1996. kada sam na mnogim mjestima bio persona no grata i kada sam, nigdje zaposlen, trčao od vrata do vrata ne bih li prodao neki tekst, neku reportažu. I onda, opet uspon na HTV-u do urednika Dnevnika i putopisnih emisija.

Proputovali ste gotovo sve zemlje svijeta. Postoji li neko putovanje koje možete posebno izdvojiti?

Koliko god sam uživao putujući po svijetu sa snimateljem, najradije se sjećam putovanja bez kamere. Bio sam u nekim prigodama na putu kao sportski dužnosnik, za kandidaturu Beograda za Olimpijske igre, za zagrebačku Univerzijadu, pa čak i za olimpijsku delegaciju BiH u Barceloni. Koliko je to ljepše, opuštenije i raskošnije od posla TV novinara!

Iako danas živimo u slobodi i demokraciji, postoji li prava sloboda u novinarstvu?

U načelu postoji. Možete napisati na profilu na Facebooku sve što mislite. Ako je to dobro, novo, provokativno, ali argumentirano, dobit ćete 200 shareova i 100.000 pregleda. To je na razini najčitanijih dnevnih novina u ovoj regiji. Napišite deset takvih priča, lako ćete naći posao u nekom mediju jer, suprotno predrasudi da je sve umreženo, da je sve ‘štela’, većina urednika i vlasnika medija mašta o inventivnom novinaru i rado će ga primiti. Oni koji govore drukčije, neka mi pokažu tih deset tekstova koji su imali veliki broj pregleda, a nitko ih nije prepoznao. E, sad, to ne znači da ćete lako naći medij koji će objavljivati baš sve što napišete. Ali sigurno hoće više od toga nego što nezaposleni novinari govore.

Kakvo je, prema vašem mišljenju, hrvatsko novinarstvo? Što vam najviše smeta u profesiji?

Nije uopće tako loše kako se priča. Ima dobrih ekonomskih analiza kakve nisu postojale u socijalizmu. Ima sve zanimljivijih polemika s desnice, ljevice, s ‘trećih putova’, probije se i poneka uzbudljiva TV reportaža, otkrije se i pokoja istinita afera. Najviše mi ipak smeta ta lakoća objavljivanja i optuživanja ljudi bez čvrstih argumenata. I imam osjećaj da novinare uopće nije sram kada se dokazima demantiraju njihove tvrdnje. Samo se otresu i napadaju dalje. Imam jednog prijatelja, vrlo poznatog hrvatskog novinara, koji mi je otvoreno rekao: ‘Trideset posto mog teksta je faktografski provjereno, četrdeset posto su moja opažanja, a trideset posto malo okitim da bi tekst bio zanimljiviji’. To što u tih posljednjih 30 posto piše, npr., da je nečiji djed ustaša, a djed je zapravo umro davno prije Drugog svjetskog rata u Čileu, manje je važnom tom mom kolegi.

Pročitala sam da ste izjavili kako ste iznenađeni kolika je razlika života u Bosni i Hercegovini na terenu i općeg pesimizma koji se gotovo nameće u javnosti. Kakav je onda zapravo život ljudi u BiH?

Recimo, izbor tema u medijima je siromaštvo, kriminal, nezaposlenost, beznađe itd. Slažem se da je situacija teška, a još je veći problem što ne postaje lakša. Međutim, na Zapadu jedna obitelj u prosjeku otplaćuje 30 godina svoj stan, često ga i ne otplate do kraja. U Sarajevu je besplatno podijeljeno građanima 80.000 stanova, možda i više. Pa takvo što ne daruje ni emir od Kuvajta, on daje besplatno zemljište i beskamatni kredit za kuću, ali ipak moraš otplatiti državni zajam. U Sarajevu su stanovi dobiveni besplatno, plaćeni su naime certifikatima koji su dobiveni besplatno. Spominje li to itko danas? Je li netko rekao ‘hvala’? Ja kažem svakom strancu i pokažem na Ciglane, Alipašino, Hrasno, Maltu... ‘Svi koji ovdje stanuju dobili su stan za džabe...’ A on normalno zaključi ‘pa nije baš svijet ovdje tako siromašan....’. Onda me stranac pita: ‘A koliko je u Sarajevu beskućnika’? Ja mu objasnim da odavno nisam vidio nijednoga. Pa će stranac, Parižanin: ‘Bože, ova vaša rijeka Miljacka je prepuna boca i papira, a u gradu nemate nijednog beskućnika. U Parizu je Sena veoma čista, ali uz obalu rijeke imate na stotine klošara koji se pokrivaju kartonskim kutijama...’

Koliko je različit život u Sarajevu od onoga u Zagrebu?

U Sarajevu je život ležerniji, jeftiniji, a konkurencija je slabija. U Zagrebu je napeto, ljudi su nervozniji, teže sklapaju poznanstva i prijateljstva. Koliko je Sarajevo različito od Zagreba, toliko je npr. Zagreb različit od Berna. Ako želite tražiti razlike, ima ih dosta. Ako se želite uklopiti, oba su grada super.

Ono što često ističete jest da Hrvati nisu siromašni i da žive poprilično dobro, ali da postoji stanje kolektivnog pesimizma. Zašto je dobar dio Hrvata depresivan?

Hrvati su ušli u fazu kada previše biraju i kada se nova generacija nada poslovima koji će biti trajni i dobro plaćeni. Ta su vremena prošla i treba početi od nižega, steći nova znanja i onda će doći rezultat. Pogledajte razliku između hercegovačkih Hrvata i onih u Hrvatskoj. Razliku između Gruda i Imotskog. Prije ovog rata, Imotski je za Grude bio New York. Danas su u Imotskom ljudi depresivni, a u Grudama gotovo poletni. Ne živi se u Hercegovini bolje nego u Hrvatskoj, ali je veći optimizam. Ljudi rade i nijedan posao nije sramota. Ako nema posla, Njemačka nije daleko. U Zagrebu mnogi mladi prijete odlaskom, ali ih je malo koji bi prihvatili poslove kojih se ne libe Hercegovci.

Iako možete ići u mirovinu, i dalje ste vrlo aktivni. Do kada se planirate aktivno baviti novinarstvom?

„I sve dok živim i dok imam glas....“