Muslimani su najveće žrtve terorističkih napada koji se izvode, navodno, u ime islama
Sloboda govora trebala bi biti ograničena samo na konstruktivnu i dobronamjernu kritiku, a nikako da bude sredstvo vrijeđanja bilo čega što je nekim ljudima sveto. Sloboda govora završava tamo gdje počinje vrijeđanje drugoga i govor mržnje, ističe Mevludi ef. Arslani
Zašto u svijetu vlada antiislamsko raspoloženje, koji su stereotipi i problemi s kojima se muslimani susreću, što činiti na području njihove integracije i koja je odgovornost medijskog izvještavanja, neke su od tema koje su se otvorile u razgovoru s Mevludijem ef. Arslanijem, ravnateljem Islamske gimnazije dr. Ahmeda Smajlovića u Zagrebu. Osim obnašanja dužnosti ravnatelja, ef. Arslani je i službeni prevoditelj s arapskog na hrvatski te s hrvatskog na arapski za neke državne institucije, član Mešihata Islamske zajednice te doktorant na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Kako komentirate nedavni masakr koji se dogodio u redakciji satiričnog lista Charlie Hebdo u Parizu?
Najoštrije osuđujem taj barbarski i teroristički čin. Izražavam svoju i sućut Islamske zajednice u Hrvatskoj obiteljima žrtava, njihovim prijateljima i cijelom francuskom narodu. Izvršitelji tog strašnog zločina pojedinci su koji zlorabe religiju kojoj pripadaju zbog svojih ciljeva koji su ideološke naravi.
Smetaju li vama osobno karikature i ismijavanje proroka Muhameda na naslovnicama lista Charlie Hebdo? Vrijeđaju li se time osjećaji vjernika?
Da, smetaju mi jer se time vrijeđaju osjećaji vjernika muslimana. Riječ je o osobi koja je jedini uzor, ne samo meni nego svim muslimanima, do Dana suda. Nijedna razumna osoba, neovisno o svjetonazoru i religiji, ne prihvaća da se njegovu vjeru ismijava. Ali smeta mi također što se na takve provokacije odgovara ubijanjem.
Koja je u ovom slučaju granica izražavanja mišljenja i slobode medija te vrijeđanja temeljnih duhovnih vrijednosti nekih ljudi, u ovom slučaju pripadnika islamske vjeroispovijesti?
Sloboda govora i izražavanja pravo je zajamčeno i islamom, ali se ne smije pretvoriti u govor mržnje. Ona bi trebala biti ograničena samo na konstruktivnu i dobronamjernu kritiku, a nikako da bude sredstvo vrijeđanja bilo čega što je nekim ljudima sveto. Sloboda govora završava tamo gdje počinje vrijeđanje drugoga i izražavanje govora mržnje. Oštro osuđujem ponovno objavljivanje karikatura Poslanika islama na naslovnici lista Charlie Hebdo što je nepotrebna provokacija i prijezir prema osjećajima vjernika muslimana. Nažalost, uvjerili su nas da je to ipak govor mržnje.
Možete li povući paralelu što se tiče medijskog izvještavanja i prostora koji se dao nedavnom terorističkom napadu u Parizu s brojnim drugim napadima u svijetu čije su posljedice mnogo veće što se tiče broja poginulih. Sirija, Irak, Nigerija, Somalija..., samo su neke od zemalja u kojima je ugrožen život ljudima i gdje ginu tisuće nedužnih koje ne dobivaju toliko medijskog prostora.
Mislim da mediji snose dio odgovornosti za sve što se danas događa u svijetu i oni su ti koji kreiraju mišljenje javnosti. Oni nisu uvijek dobronamjerni u svojim izvješćima i velik dio novinara radi za interese svojih šefova ili urednika, koji ih plaćaju. Smatram da je ovaj teroristički čin u Francuskoj popraćen dovoljno, ali nije isto kada se događa neki sličan teroristički čin negdje drugdje u svijetu. Postoji nekoliko žarišta u svijetu - Ukrajina, Sirija, Irak, Jemen, Nigerija. Nećemo čuti o zločinima koje čine vladine snage u Siriji, pa i u Iraku. Nećemo čuti o svakodnevnim napadima izraelskih snaga na Palestince. U Nigeriji postoji teroristička skupina Boko Haram koja se poziva na islam, a radi zlodjela, i, ako je istina, oni su u jednom danu masakrirali 2000 ljudi. Na globalnoj razini postoje ljudi koji neke događaje žele približavati ljudima, a neke ne. Zašto je tako? Mislim da su to prije svega interesi određenih skupina na globalnoj razini, koji nemaju veze s interesima za dobrobit čovječanstva.
Koji je glavni problem s kojim se danas susreće Europa u odnosu s islamom?
Glavni problem je nepriznavanje islama kao ravnopravne religije u pravnim okvirima država. Do danas su samo četiri države priznale islam. To su Austrija 1912., Hrvatska 1916., zatim su to poslije učinile i Belgija i Španjolska. Najveći je problem što Europa nije uspjela u integraciji muslimana, za što nije kriva samo ona. I muslimani snose krivnju zato što su razjedinjeni u nekim zemljama. Neke europske zemlje napravile su više frakcija među muslimanima, misleći da će tako njima lakše vladati, ali se to nije pokazalo uspješnim. Zato govorimo da je model rješavanja muslimanskog pitanja u Hrvatskoj najbolji jer postoji samo jedna Islamska zajednica koju čine Bošnjaci, Albanci, Hrvati, Romi, Arapi, Turci i drugi. No, na primjer, u Francuskoj, u kojoj je šest milijuna muslimana, postoji nekoliko islamskih zajednica i država nije našla rješenja i nisu se dogovorili koja će od svih tih zajednica biti partner državi u rješavanju muslimanskog pitanja.
U svijetu je nakon rušenja njujorških tornjeva Blizanaca jako raslo antiislamsko raspoloženje, osjeća li se to i nakon ovih događaja?
Teroristički napadi na New York i Washington izazvali su veliko i zastrašujuće antiislamsko i antimuslimansko raspoloženje. Od tada je krenulo naopako. Nažalost, to se osjeća i nakon ovih događaja. Posljednjih dana dogodili su se deseci napada na islamske objekte, ne samo u Francuskoj nego i u ostatku Europe. Bilježe se fizički i verbalni napadi na muslimane na mnogim javnim mjestima. Prvi put takvo raspoloženje vlada i u Švedskoj, koja je primjer zemlje visokih demokratskih standarda. Trenutačno i u Švicarskoj raste antimuslimanski pokret Pegida. To nije dobro za muslimane, ali ni za Europu. To ne pridonosi ničemu i mi smo svi pozvani, i vlade i vjerske zajednice, da sjednemo zajedno i nađemo rješenje za dobrobit cijele Europe, ali i čovječanstva. Na provokaciju ne smijemo provokativno odgovoriti.
Koliko islamizam i radikalizam štete islamu i muslimanima? Počinju li ih ljudi poistovjećivati?
I te kako štete jer ljudi često poistovjećuju muslimane s islamistima i radikalistima, zaboravljajući pritom da su muslimani najveće žrtve terorističkih napada koje se izvode, navodno, u ime islama.
Zašto se teroristi i radikalisti oslanjaju na islam kao uporište u svojim zločinima ako islam kao vjera nema nikakve veze s mržnjom i isključivosti? Zašto se određene grupe u ubojstvima pozivaju na Kuran? Postoje li kontradikcije u Kuranu?
U Kuranu ne postoji niti jedna kontradikcija, ali postoji kontradikcija kod muslimana. Dio muslimana pogrešno tumači Poslanikovu izreku da u islamu nema svećenstva i tako smatraju da nitko nema ekskluzivno pravo tumačenja vjere i da za to nije nužno biti imam ili završiti bilo koji fakultet islamskih znanosti. Ovakvo pogrešno shvaćanje spomenute Poslanikove izreke dovodi do različitih i vrlo često pogrešnih tumačenja pojedinih vjerskih propisa. Ljudi danas smatraju da ako pročitaju neku knjigu o islamu na temelju toga da mogu govoriti o islamu, što je pogrešno. Zašto se teroristi pozivaju na islam zaista je teško odgovoriti. Oni ubijaju, kolju, siluju ljude, to nema veze s islamom, u kojem su ta tri zlodjela veliki grijesi. Oni islam shvaćaju kao ideologiju, što islam nije. Tako žele postići neke svoje interese, možda i političke jer zaista ne znamo što se krije iza ovog kaosa koji danas imamo, pogotovo na Bliskom istoku.
Koje su najčešće zablude u vezi s islamom? S kojim se stereotipima susrećete?
Nažalost, dosta je predrasuda i stereotipa. Na primjer, da je islam vjera koja poziva na nasilje i podržava terorizam i ekstremizam, vjera koja ignorira i omaložava prava žena i ženu kao osobu. Glavni razlozi za to su neznanje i nepoznavanje izvora islamskog učenja, prije svega Kurana i Sunneta, tradicije Poslanikove, nepoznavanje autentične prošlosti muslimana i širenje dezinformacija putem medija kao i neprimjereni postupci nekih muslimana.
Ima li u Hrvatskoj slučajeva vjerske nesnošljivosti? Osjećaju li se muslimani sigurno?
Nema, što ne znači da ne trebamo biti oprezni. Zadovoljni smo, osjećamo se sigurno i na tome smo zahvalni. Islamska zajednica nikada neće biti ta koja će nekome dati povoda da se prema muslimanima ponaša na nedoličan način niti će biti čimbenik destabilizacije društva.
Kakvo je medijsko praćenje muslimana i zajednice?
Zadovoljni smo s medijima u Hrvatskoj. S nekim medijima, poput HRT-a, imamo potpisan i ugovor. Ipak, zbog nekih sam medijskih izvještavanja nesretan. Na dan kada je, nakon terorističkog napada, Charlie Hebdo ponovno objavio naslovnicu s karikaturom poslanika Muhameda, u središnjem dnevniku HRT-a sedam se puta pojavila ta naslovnica, a prilog je bio vrlo kratak. Mislim da to ne dolikuje jednoj javnoj televiziji poput HRT-a. Njihovo je pravo da o tome izvještavaju, ali ako CNN, BBC i druge poznate televizijske kuće to nisu htjele prikazivati jer se kosi s njihovim kodeksom poslovanja, smatram da ni HRT to nije trebao učiniti. To može revoltirati i najnormalnijeg muslimana. Ta karikatura i ne može naškoditi samom Poslaniku, ali ona škodi nama. Mi smo pozvali naše muslimane da ne reagiraju na provokativne karikature, što su i učinili.
Terorističke organizacije tzv. Islamske države poučavaju djecu od malena korištenju oružja, objavljuju prijeteće slike i videe, najavljuju krvoprolića. Što mislite zašto je došlo do buđenja takvih strašnih zločina pod izlikom vjere?
Oni nisu nastali preko noći, a mislim da odgovor znaju velike sile koje danas vladaju svijetom. Iste takve slučajeve imali smo i prije. Bila je Al Qaida koja je i danas prisutna. Ne smije se zanemariti i ono što govore neki arapski mediji i znanstvenici da je ono što se njima događa vezano uz sukob koji postoji od 1948. godine na Bliskom istoku, u Palestini. Često ćete čuti od muslimanskih znanstvenika da se danas svijet i Europa bore protiv posljedica, a zanemaruju ono što je bit problema, a to je priznavanje Palestinaca i pravo da i oni imaju svoju državu. Neki će reći da je i jedan od razloga to što su ljudi nakon tzv. arapskog proljeća očekivali procvat i blagostanje, ali to se nije dogodilo, te da je Zapad kriv za to, jer je bio duboko upleten u rušenje nekih vladara u muslimanskom svijetu, koji su bili njihovi dugogodišnji saveznici, a nisu intervenirali kad su ti isti njihovi saveznici tlačili i ubijali svoj narod desetljećima. To je jako komplicirano za nas, obične ljude. Teško nam je dokučiti što je zapravo istina.
Ljudi se u nekim zemljama osjećaju ugroženo, strahuju. Hoće li se, prema vašem mišljenju, teroristički napadi i dalje širiti i postati sve učestaliji?
Teško je prognozirati. Pokret Pegida je u početku imao samo stotine sljedbenika, sada ima desetke tisuća. Što se tiče tzv. Islamske države, mi smo među prvim zajednicama koja ju je osudila jer islam ne poznaje takvu državu. Svi muslimani sanjaju da imaju svoga ‘papu’, odnosnu halifu, koji će nas predstavljati u svijetu, ali mi ne želimo ovakvog halifu. Drago mi je da su prvi put sve organizacije i institucije koje imaju prefiks islamski ili muslimanski javno osudile stvaranje takve države, da i ne govorim o njihovim zločinima. Mislim da države koje imaju svoje državljane na ratištima u Siriji, Iraku, Ukrajini trebaju mudro postupiti prema takvim osobama. Imamo informacije da je 80 sljedbenika tzv. Islamske države ubijeno jer je, navodno, smatrano da imaju neku drugu zadaću. Ima i dosta onih koji su se pokajali i koji se vraćaju. Prema tim povratnicima treba se vrlo pažljivo i oprezno odnositi. Naravno, svatko treba odgovarati za nedjela koja mu se dokažu, no ovaj rat protiv terorizma i tzv. Islamske države ne smije na Zapadu pobuditi animozitet i predrasude o muslimanima jer muslimani na Zapadu i te kako žive u strahu. Zbog toga nam je drago da se političari na Zapadu ipak ograđuju od antiislamskih pokreta koji su u usponu u Europi.
Kao vjernik sam optimist i mislim da nećemo imati većih ‘trzaja’ što se tiče Europe. Nalazimo se u vrlo problematičnom razdoblju, ali svatko treba dati svoj doprinos i trebamo se humanizirati. Svijet je postao malo selo i ja smatram da je različitost bogatstvo, a ne prijetnja. Ne postoji država koja nema stranaca i imigranata, ali ti ljudi nisu čimbenik nestabilnosti nego daju svoj doprinos razvoju.