Profesor Nenad Prelog vs. studentica Tamara Tačigin

Projekt "Tko je Hrvatska?" donosi serijal intervjua s ljudima koji čine ovu zemlju. To su ljudi najrazličitijih profila, dobi, zanimanja, ukusa i mišljenja. Od školaraca, umirovljenika, nezaposlenih, profesora, osoba s invaliditetom do pravnika, osoba iz javnog života, studenata, političara... Ista pitanja, u formi strukturirana intervjua, postavljena su svim sugovornicima pa je, u konačnici, zanimljivo pratiti i uspoređivati različite odgovore potpuno različitih ljudi.

NENAD PRELOG (66)

Donedavno profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, trenutačno obnaša dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Južnoafričkoj Republici. U projektu "Tko je Hrvatska?" predstavnik je akademske zajednice.

1. Koja je Vaša prva asocijacija na Hrvatsku?

Može zvučati ovako malo ofucano, ali sigurno određene ljepote, dakle, određeni doživljaji, krajevi, mjesta. Prije me asocira na to nego na ljude. Kad se kaže Hrvatska, čovjek najčešće razmišlja kao o spotu Hrvatske turističke zajednice, dakle, kadrovi nekakvih plaža, šuma, gradova... To je ipak prva asocijacija, a onda tek poslije dolazi sve ostalo.

2. Po čemu mislite da je Hrvatska prepoznatljiva u svijetu?

Pa, da ovaj put ipak kažemo pozitivne stvari! Uvijek se može govoriti o određenim ljepotama, određenim tradicijama koje možda nedovoljno pokazujemo, pričama koje ne znamo ispričati, dakle, mislim da nigdje nema toliko priča kao u Hrvatskoj. Svaki kamen, svako stablo, svaki dvorac, svaka crkva, svaka kala... svi imaju neke svoje priče. Mislim da bismo turizam mogli podrediti pričama, a ne samo uvijek prodavati malo sunca i mora.

3. Koju biste osobu izdvojili kao moralni autoritet u Hrvatskoj i postoji li ona uopće?

Ne bih nikog posebno izdvajao, mislim da u ovom trenutku nemamo baš nekoga u koga možemo pokazati prstom. Sigurno ima ljudi koji se moralno ponašaju na ovaj ili onaj način, ali jednoga ili nekoliko njih ne bih izdvajao.

4. Što bi u Hrvatskoj trebalo poticati kako bi postala bolje mjesto za život svojih građana?

Mnogo toga bi trebalo učiniti, ali pođimo od poticanja kreativnosti. Mi, kao jedna mala zemlja, moramo pokušati pronaći svoju nišu u tom velikom svijetu. A tu nišu možemo pronaći samo ako imamo ideje koje se razlikuju od drugih. Najlošije je ako kopiramo druge. Mislim da su svi naši pokušaji kopiranja pokazali da to tako ne ide. Dakle, potrebne su inovativnost i kreativnost. S novim idejama možemo nešto napraviti, a onda naravno to treba i poticati.

5. Kako vidite Hrvatsku za deset godina i sebe u njoj?

Nadam se da će se u Hrvatskoj neke stvari pokrenuti. Ako govorimo malo matematički, uvijek su kretanja po sinusoidi. Ili kako kaže Gundulić: 'tko bi gori, sad bi doli'. Mnogo je razloga da smatramo da će ipak početi jedno uzlazno razdoblje. Naravno, ako ne bude mnogo veći domet kriza u svijetu koje se onda mogu odraziti na nas. Mislim da ćemo mi ipak svojim snagama pokušati pomaknuti neke stvari i onda naravno da će situacija biti bolja. A sebe za desetak godina vidim kao umirovljenika, nadam se da će biti novca za mirovine, malo da karikiram na kraju.

TAMARA TAČIGIN (23)

Predstavnica studentske populacije, studentica 5. godine Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

1. Koja je tvoja prva asocijacija na Hrvatsku?

Idem van iz nje!

2. Po čemu misliš da je Hrvatska prepoznatljiva u svijetu?

Po sportu. Naravno, postoje i znanstvenici i profesionalci u svojim područjima, ali mislim da smo po sportu najpoznatiji.

3. Koju bi osobu izdvojila kao moralni autoritet u Hrvatskoj i postoji li uopće takva?

Dvoje mi je ljudi na neki način 'svijetla točka na kraju tunela'. U cijelom tog negativizmu i 'zatvaranju vrata', na svu sreću upoznala sam profesore i doktore te sam se uvjerila da postoje dobri ljudi koji su na visokim pozicijama, a potpuno prizemljeni. S iznimnom radošću ću reći, to je profesor Đikić i to je docentica Braš s Rebra.

4. Što bi u Hrvatskoj trebalo poticati kako bi postala bolje mjesto za život svojih građana?

Joj, tu treba jednu čistku napraviti! Ali mislim da je to nemoguće. To je jedna ogromna masa koju često uspoređujem s primjerom mladog i starog, velikog drveta. Veliko drvo ima duboko, staro korijenje, a naša populacija je većinom baš takva, upravo to staro korijenje koje se ne može promijeniti. Ono što se može mijenjati su mladi, a mislim da se mladi ne mijenjaju u dobrom smjeru. Tako da, iskreno, ne znam što bi pomoglo ovdje!

5. Kako vidiš Hrvatsku za deset godina i sebe u njoj?

Iskreno, mislim da će situacija biti još gora nego što je sad. Ne postoji dan da, bilo u prodavaonici, bilo na tržnici, ma bilo gdje, netko ne govori kako je užasna situacija, s tim da to govore različite generacije. Od mladih do umirovljenika. Svi govore kako je loše i kako je samo još gore i gore! Ne znam kad sam zadnji put čula nekoga da je rekao da je dobro. E sad, jesmo li mi narod koji puno kuka ili je stvarno situacija takva - ne znam. Ne vidim se ovdje, vidim se negdje sjevernije, zapadnije, možda čak istočnije, ali ovdje ne.

*Cjeloviti intervjui objavljeni su na Studosferi, blogerskoj platformi studenata novinarstva FPZG-a. (www.studosfera.net)