Godina je 2018, cijelo stoljeće je prošlo od prvog postavljenog kamena temeljca velebne tvornice, najpoznatije pod imenom "Nada Dimić". No u današnje vrijeme, riječ velebna ne ide u istu rečenicu sa "Nadom Dimić". Prigodnije bi bilo reći nakaradna, devastirana ili ukratko žalosna. Ulična pročelja su u izrazito lošem stanju: žbuka je otpala, prozori su oštećeni, a fasada je u prizemnoj etaži išarana grafitima. Okružimo li tvornicu, najviše dolazi do izražaja devastirana dvorišna zgrada čiji je središnji dio gotovo potpuno urušen te dijeli zgradu na dva dijela. Ostatci zgrade vidljivi su dijelom iz Branimirove ulice te s parkirališta i zapuštenog vanjskog dvorišta koji se nalaze uz nju. Glavni ulaz nalazi se u Erdödyjevoj ulici, a na tabli uz ulaz još uvijek stoji natpis i logo tvornice „Endi International“ iz 1990-ih godina. Dvorište je posve obraslo drvećem i žbunjem te uglavnom nije prohodno. Unutrašnjost bivše tvornice skriva razbijene prozore, otpalu žbuka, grafite na zidovima te urušene zidove i stropove.

Tvornički div "Nada Dimić"

Vratimo se stoljeće unatrag, točnije u 1910. godinu. Tada je projekt bila izgradnja tvornice olovaka i držala "Penkala", a lokacija velika prazna parcela na uglu današnje Branimirove ulice i ulice Petra i Tome Erdodyja, službeno registrirana na adresi Branimirova 43. "Penkala" je bila prva tvornica u svijetu koja je serijski proizvodila mehaničke olovke i pisala, prema patentu Slavoljuba Penkale. Do 1950. tvornica je prošla kroz različite preinake, a kompleks uz "Penkalu" postao je dom i drugim tvorničkim pogonima poput „Corona“ tvornice čarapa, "Piretrin d.d" tvornice kemijskih produkata, "Vrpca" tvornice vrpca i čipaka te mnogih drugih.

Do velikih promjene u Branimirovoj 43. dolazi 1950. kada je funkcija cijelog tvorničkog kompleksa prenamijenjena, a svi dotadašnji pogoni postali su tvoricom tekstila "Nada Dimić" koja je ime dobila po narodnoj heroini toga vremena. Pod tim imenom, tvornica je ostala dijelom kolektivnog pamćenja i identiteta Zagreb sve do dan danas.

"Nada Dimić" bila je jedan od najvećih poslodavaca ne samo u Zagrebu, nego i šire. Zapošljavala je oko 1700 radnika, a glavna posebnost joj je bila da su, prema arhivskim podacima, od tog broja 95% bile žene.

Godine 1993. društveno poduzeće "Nada Dimić" postaje dioničko društvo "ENDI-International".

Zaboravljeno zlatno doba

Niti 10 godina kasnije, 2000. pokrenuo se stečajni postupak radi dugova tvrtke koji su iznosili više od 12 milijuna kuna te "ENDI-International" prestaje s djelovanjem. Tvornica službena zatvara svoja vrata posljednji put 2003.godine. S obzirom na atraktivnu lokaciju i povijesno naslijeđe, cijela parcela je zainteresirala razne investitore te je tvornica prošla kroz nekoliko ruku zapostavljajući baštinsku vrijednost same građevine.

Da bih iz prve ruke saznao kako je to nekad bilo, razgovarao sam s nekoliko stanara Erdodyjeve 16, zgrade koja je direktno povezana sa tvorničkom zgradom "Nade Dimić". Nekih starih i zlatnih vremena te tvornice praktički da se i ne sjećaju. Sve je zasjenilo, kažu, nemar i opća nezainteresiranost za stanje tvornice, koja iz dana u dan propada. „Zemljište i ostatke zgrade tvornice nitko ne obilazi osim beskućnika i narkomana. Pogledajte svo ovo smeće na ulazu, godinama se ovdje nakuplja, nitko ga nije pokupio“ kaže gospođa Radmila, koja živi uz tvornicu više od 50 godina.

Investitori doprinijeli kraju?

Za to što tvornicu danas ne obliza nitko osim beskućnika i barkomana, zaslužni su mnogi. Tako su jedni od investitora bili i odvjetnik Anto Nobilo i poduzetnik Mića Carić koji su kupili tvornicu iste godine kada je i zatvorena, 2003. Ona je stajala bez ikakve svrhe do 2005. kada ju je, pod nejasnim okolnostim, kupio tadašnji splitski gradonačelnik Željko Kerum.

Njegov plan bio je pretvoriti stari tvornički prostor u novi veliki poslovni centar. U periodu Kerumovog vlasništva cijeli kompleks doživio je najveća oštećenja i devastacije, zbog raznih nelegalnih građevinskih pothvata i radova. Učinjene su i mnoge malverzacije s nepostojećim građevinskim dozvolama.

Kada se 2007. urušio velik dio zgrade, zbog oštećenja temelja radi izgradnje podzemne garaže budućeg poslovnog centra, Inspekcija Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja zaključila je da je Kerum imao namjeru srušiti građevinu te mu je zabranila daljnji rad. On pak nije snosio veće sankcijske posljedice te je i dalje bio legalni vlasnik "Nade Dimić".

Nakon urušavanja građevine na objektu su izbila čak četiri požara, poljednji 2010. Policijska istraga zaključila je da se radi o podmetnutom požaru, no počinitelji nisu pronađeni.

Danas, "Nada Dimić" je tek okupljalište za beskućnike i narkomane

S obzirom da živim u blizini tvornice, pitao sam susjeda,gospodina Ivana koji živi u zgradi preko puta tvornice, što misli o podmetnutom požaru. Rekao mi je da je i tada tvrdio da požar nije podmetnut, već da su godinama beskućnici dolazili ondje skidati izolaciju s bakrenih i vodovodnih žica kako bi ih prodali, te da je u tom procesu skidanja pri visokoj temperaturi došlo to požara. Dodaje, kako ne vidi razlog zašto bi netko podmetnuo požar u već razorenu i napuštenu zgradu.

Ivan mi govori i o sadašnjoj situaciji nekadašnjeg tvorničkog diva tvornice "Nada Dimić".

"U podrumu su stare kancelarije u kojima su trošni trosjedi na kojima beskućnici spavaju. Dođu preko noći, a ujutro nestaju. Iako i njih je sve manje, valjda su pokupili sve što su mogli odavde" tužno mi je rekao. Time smo završili razgovor.

Prema već provjerenom receptu devastacije sektora rada tekstilne industrije, tvornica "Nada Dimić" danas dijeli sudbinu heroine s kojom dijeli i ime. Vrata tvornice zatvorila su se 2000. godine i baš poput neustrašive borkinje i heroine svoga doba, briše se iz redaka pisane povijesti. I tako iz dana u dan, trune iznutra, dok se potpuno ne uruši...