Stand-up je način života!

Dan žena je. Nakon više od godinu dana praćenja scene i gledanja svih dostupnih nastupa u Zagrebu i šire odlučila sam stati na scenu i probati postati stand-up komičarka. U svijetu koji je većinom muški, a ono malo žena većinom nisu žene, odnosno ženstvene, ja sam “skupila muda” da izvalim koju mudru. Možda i šaljivu.

PRVI PUT

Ovaj put ne mogu izbjeći penjanje na pozornicu jer sam nastup najavila, ljudi su došli. Srećom, nervoza me baš i ne pere jer imam dva dupla Amara u guzici. Kvragu, došao mi je i stand-up mentor ilitiga Šef (Predrag Bajović), sad mi je već malo knedla u grlu... ali i dalje se držim. Zamolila sam “kolege” da me stave pri kraju večeri iza debeljka - da izgledam mršavije (sorry, Grmuša, ali stvarno te ima), i uskoro ide mojih sedam (ne)slavnih minuta. Oh ne, Debeli je gotov! Voditelj open mica Aleksandar Gucunski me najavljuje. Noge mi drvene, ruke mi se kreću tresti, ali i dalje kontroliram sebe ili se.

“A sada nam na scenu dolazi PRVI PUT, Ana Kolaaaaarrrr!”, urla Aco sa stagea, a ja urlam odozdo: “Pa neeeeee!” Jer to je najgore što mi je netko mogao napraviti, pogotovo kad publika nije malobrojna i nije samo “moja”.

Popela sam se. Stvarno ima ljudi i ja stvarno držim mikrofon. I on se stvarno čuje.

“Nema nazad. Stisni dupe”, govorim si. Trema me drma sam tak i svi to kuže, nakon čega provalim u mikrofon: “Pa ovo se stvarno čuje.” Prvi smijeh publike. Može, imam ih, ići će to”, prolazi mi kroz glavu. Krenula sam s materijalom koji sam, brat bratu, povezala u logičku cjelinu odnosno set deset minuta prije izlaska iz stana. I nitko nije imao pojma osim mene, s čime ću nastupiti.

Prva fora prošla, druga satrala, krenule još dvije-tri, publiku držim, smiješna sam, fora mi je ovo i ne želim da ikad završi.... Karlo Šmid (voditelj uz Gucunskog) urla da mi je vrijeme isteklo, a ja cvilim gore dok publika umire: “Nemoj, Karlo, moram ovo završit!” Toliko dugo sam se na ovo nabrijavala, stvarno mi je gušt. Završim s aktualnom temom i poberem ov(ul)acije u publici.

LOŠE GAŽE

Spustila sam se dolje, izgrlila i naslušala čestitanja, došla do Pedje do čijeg mi je mišljenja, s obzirom na to da mi je mentor i obožavam ga i kao komičara i kao osobu, bilo najviše stalo. Očima punih suza sretnica i ponosa grli me i veli da sam bila triput bolja od onoga što je očekivao.

Nakon prvog puta odradila sam još nekoliko nastupa s istim materijalom, moraš ga brusit jelte, i nije bilo kao prvi put. Pogotovo ne u Zaboku, gdje je većinom bila ženska publika - odnosno u pratnji svojih muških polovica. Čitavo vrijeme mog nastupa gledale su me kao da ih mrzim ili im želim oteti te sirote muževe pokraj njih. Točno si im na licima mogao iščitati da me neće prihvatiti sve i da sam Amy Schumer ili Sarah Silverman (iako vjerojatno ne znaju tko su te dvije jer poznavanje komičara im ne seže dalje od Dreleta i Pervana, ili, još gore, onih nekih u “Nad lipom 35”).

Nažalost, djelomično i s pravom, u našem društvu je na snazi ona da Hrvati nemaju smisla za humor te da su Srbi i Bosanci ti koji su smiješni. U godinu dana praćenja scene nisam to potvrdila, pače, u Hrvatskoj ima humora, ali ga treba pronaći.

Prošle godine kad mi je Pedja Bajović uletio u inboks s: “Alo, Blogerka, koliko znaš o stand-upu?” nije trebalo dugo, točnije samo dvije rečenice u tom istom inboksu da ga počnem zvati šefom i da se zaljubim u stand-up.

Iako do tada nisam uživo bila ni na jednom nastupu, nije me pretjerano zanimalo i nekako sam uvijek mislila da će moj brat biti komičar (kao klinci smo gledali Robina Williamsa, Dennisa Learyja i druge glumce koji su prvo i osnovno bili komičari), pružila mi se prigoda da učim od najboljeg/ih ovdje.

DVIJE FRAKCIJE

Onomad su komičari u Zagrebu bili podijeljeni u dvije frakcije, Kaptol i Gradec, Scorpion i Sub Zero, HDZ i SDP odnosno Studio smijeha kontra Ovi ostali. Ja sam “potekla” iz “ovih ostalih” (iako nisam zaraćena ni s kim). Danas komedije ima više nego prije dvije godine, i Studio smijeha nije što je nekad bio (niti na istoj lokaciji), sve je više mjesta gdje se mogu okušati nove i (ne nužno) mlade nade hrvatske stand-up scene.

Tako i 16. prosinca u kafiću “Norris” nastupam, nakon dulje stanke, s novim materijalom u božićnom ruhu, zatvorit ću ovu godinu i započeti novu, 2017., u kojoj se nadam brojnijim nastupima, bogatijem materijalu i mnogo smijeha zadovoljne publike. Zašto? Zato što je stand-up način života.