Pljuska borbi protiv imperijalizma ili racionalno ulaganje u budućnost?

Ispod debeloga sloja smoga i prašine dekadentne, ruševne fasade nekadašnjih imperijalističkih rezidencija odišu svom svojom velebnošću. Promatrajući ih u kontrastu s nestvarnim plavetnilom neba, nemoguće je ne zamisliti njihovu nekadašnju raskoš. Pored njih jurcaju automobili stari više od pola stoljeća čiji motori proizvode zabrinjavajuće zvukove logično povezive s raspadnim stanjem.

Avenijom Malecón, koju je sagradio američki kapital početkom 20. stoljeća, šire se mirisi goriva, oceana i trule ribe. Ona je omiljeno mjesto za druženje svim generacijama Kubanaca i ondje se danonoćno čuje miks najrazličitijih glazbenih žanrova – pjesme legendarnog Buena Vista Social Cluba nakon nekoliko metara hoda pretaču se u zvukove američkog hip-hopa, reggeatona ili aktualnih kubanskih hitova na tragu trendova s MTV-a. Sve to s uzvisine promatraju golemi plakati s likom i citatima Fidela Castra, Che Guevare i Joséa Martíja, idejnog začetnika kubanske revolucije. Je li odviše fantastično vjerovati kako će se uz njih uskoro naći i “bilbordi” koji reklamiraju novi McDonald’s sendvič ili Nike kolekciju?

PODIJELJENA MIŠLJENJA

Odnedavno na Malecónu ponovno vijori američka zastava. Simbolično su je podignuli isti oni, sada već umirovljeni marinci, koji su je daleke 1961. spustili. Potkraj srpnja službeno je otvoreno američko veleposlanstvo u Havani. Time je prekinuto polustoljetno političko neprijateljstvo dviju država. No SAD i Kuba i dalje se bore s brojnim nerazriješenim pitanjima. Američki trgovinski embargo koji je oštetio kubansko gospodarstvo za višemilijunske iznose i dalje je na snazi. Tu je i pitanje zloglasnog američkog zatvora Guantanama, smještenog na kubanskom teritoriju. Istina, Amerikanci za njega plaćaju najam, no riječ je o smiješnoj cijeni, ekvivalentnoj mjesečnom najmu malo boljeg stana na Manhattanu. Na rješavanje tih problema nedavno je pozvao i papa Franjo tijekom svojeg posjeta Havani. Oštro je kritizirao američku politiku te zatražio povratak kubanskog teritorija i prekid trgovinskog embarga.

Kubanci su prilično podijeljeni o novonastalom diplomatskom stanju. Mnogi stariji strahuju od ponovnog imperijalističkog djelovanja Amerikanaca. Mladi su, čini se, otvoreniji promjenama. Tako i Marcus, dvadeset i petogodišnji akademski obrazovan violinist.

Marcusa i njegove prijatelje zamijetila sam dok su svirali na zidinama Malencóna. Razlikovali su se od drugih svirača po dvije ključne odrednice. Izvodili su pjesmu “Another day in paradise” britanskog izvođača Philla Collinsa. Još važnije, za svoj nastup nisu tražili novac, svirali su isključivo za svoj gušt.

NA ‘CRNOJ LISTI’

Primijetili su kako ih s divljenjem promatram i pozvali me da sjednem pokraj njih. Marcus je za razliku od ostalih tečno govorio engleski. Kako se sljedeći dan obilježavao 26. Julio, nacionalni praznik i dan sjećanja na početke revolucije, zanimalo me slavlje i karneval o kojemu sam čitala na internetu. “Ne nasjedaj tim glupostima”, upozorio me Marcus, ”rekao bih ti što stvarno mislim o tome, ali ne želim ostati skraćen za glavu!”. Kad je shvatio da me potpuno zbunio, odlučio mi je sve ispričati, pritom pripazivši na ton glasa.

Prije nekoliko godina, kazao je, našao se u velikom društvu na gradskoj plaži Miramar. Povela se velika rasprava o budućnosti mladih u zemlji, na što je on u jednom trenutku povikao: “Zašto ova država mora biti tako prokleto arhaična”. Netko ga je čuo i prijavio njegova razmišljanja Partiji. Sljedećega dana policija mu je pokucala na vrata roditeljske kuće, a sljedeća tri dana proveo je u zatvoru, izložen stalnim psihičkim i fizičkim napadima. Zauvijek je obilježen kao disident i kao takav je na “crnoj listi”. Smatra da nikada neće moći pronaći redovan posao profesora glazbe za koji se školovao, pa je osuđen na životarenje i sviranje po privatnim restoranima za bijedne novce.

“Pitaš me smatram li amerikanizaciju prijetnjom? Prijetnjom smatram održavanje ovog sustava, pranje mozga i socijalne tragedije na svakom su koraku. Ovo nije zemlja budućnosti, dok sam ja živ sigurno i neće biti. Podržavam promjene, dogodile se one uz pomoć Amerikanaca, Rusa ili Kineza, svejedno. Ovako dalje ne može. Zemljom nam upravljaju senilni starci koji smrtno ozbiljno vjeruju u odavno propale ideje”, zaključio je Marcus.

Dodao je kako ga najviše pogađa manjak osnovnih ljudskih prava, poput prava na informiranje. Kubancima je potpuno onemogućeno korištenje privatnog pristupa internetu, a ETESCA, državna telekomunikacijska kompanija, signal pušta samo nekoliko sati na dan i pritom ga skupo naplaćuje.

SANTERIZAM

Jasno, postoje ljudi čije je mišljenje potpuno suprotno Marcusovu. Na primjer, moj domaćin iz grada Trinidada, Obi iznimno je veseo i pozitivan čovjeku koji prakticira santerizam, staru religiju afričkih korijena temeljenu na spiritualizmu, vrlo zastupljenu na Kubi. Obi je 2011. godine uspio pokrenuti privatan biznis - iznajmljuje dio svoje kuće, jedan je od prvih kojima je to pošlo za rukom. Naravno, riječ je o potpuno drukčijem obliku privatnog poslovanja jer većina njegove zarade ipak ide državi. No ostaje mu dovoljno za pristojan život.

“Svjestan sam da je socijalno stanje u zemlji kaotično. Moji roditelji, prijatelji, susjedi… svima njima je loše. Ali Amerikanci nam neće donijeti dobro. Ponovno ćemo biti njihovi robovi, potrošna roba. Fidel Castro moj je prijatelj. Dopustio je prakticiranje santeríje. Ranije je to bilo nemoguće, optuživali su nas da smo vračevi i vještice. Neće nam Amerika pomoći, imamo sve potrebno”, zamišljeno je odgovorio Obi. Ipak, stidljivo priznaje, nešto zamjera režimu.

“Moja strast je ribolov. Prijatelj i ja sami smo sagradili veliki ribarski brod od drva. Nismo ga niti dovršili, a već smo ostali bez njega – uz pojašnjenje da nije dopušteno posjedovanje tako velikog broda. Shvatio sam da se boje da bismo mogli ilegalno isploviti u Ameriku. Uvjeravao sam ih da mi to nisu namjere i molio da mi ostave brod – ali uzalud.”

STIGLI AMERIČKI PROIZVODI

Znanac koji je posjetio Havanu nekoliko mjeseci prije mene kazao mi je da Kuba jedno od rijetkih mjesta na svijetu u kojima nema golemih plakata s reklamama. Gotovo jedina zemlja na svijetu u kojoj je nemoguće popiti coca-colu. Zanimljivo je da se u tih nekoliko mjeseci mnogošto promijenilo. Iako, osim sveprisutnih komunističkih propagandnih plakata s natpisima poput “revolucija je neizbježna”, velikih reklama i dalje nema, američki proizvodi već su naveliko preplavili kubansko tržište. U jednom trgovačkom centru naišla sam na promociju coca-cole, fante i spritea, groteskno poslaganih poput “svetog trojstva” na najvidljivije mjesto u prodavaonici.

Otvaranje američke ambasade, posjet pape Franje, slabljenje embarga i pristizanje prvih robnih artikala američkih kompanija…Jasno je da se na Kubi nakon više od pola stoljeća stvari počinju micati s mrtve točke. Pitanje je samo – hoće li se zbog karipskih vrućina i nadolazeće promjene ulijeniti, pa će Kubancima još barem jedno desetljeće biti potpuno neosjetne, ili će Amerika požuriti s ukidanjem trgovinskog embarga i izravno prodrmati kubansko gospodarstvo. Na njegovu štetu ili korist, tek ćemo vidjeti.