Kroz prozor starog Fiata Italija je kao prizor iz Fellinijeva filma

Taj je dan za nas počelo mnogo prije nego inače jer smo već u devet ujutro morali biti u talijanskom gradiću po imenu Gorizia, na brdskom rallyju oldtimera. Iz ladice sam izvukao stare kasete koje nisam vidio barem deset godina i sada mi se pružila prigoda da opet posluže svrsi. Phil Collins, Bob Marley i Balašević bili su samo neki od glazbenika čije sam albume pripremio. Međutim, otkrili smo da zeleni Fiat 132S iz ‘74. ne može reproducirati ništa od navedenog pa smo bili prisiljeni snaći se s čudima moderne tehnologije i spojiti mobitel na prijenosne zvučnike.

PROBLEMI NA GRANICI

U četiri sata ujutro, krenuli smo prema Italiji. Približavajući se granici, moj odgovorni prijatelj Dominik shvatio je da ne posjeduje važeću osobnu iskaznicu te da je žuti zamjenski kartončić odavno prestao vrijediti. Lice mu je pozelenjelo, a kroz glavu mu prošao sto i jedan scenarij: “Mogu li me pritvoriti zbog ovoga, koliku će mi kaznu naplatiti?”. Ja sam s druge strane, na suvozačkom sjedalu pokušavao doći do zraka od smijeha koji me napao dok sam gledao izraz njegova lica. Na granici je, naravno sve bilo u redu i naš se mali izlet mogao nastaviti.

Po dolasku na slikovitu Piazza Della Vittoria odmah smo jutarnju dozu kofeina zadovoljili poznatom talijanskom kavom te pripremili takozvanu knjigu puta. Ovdje kao da je vrijeme stalo, osjećao sam se kao da sam upao u Fellinijev film. Uz starinske automobile i razne znamenitosti iz doba Prvog svjetskog rata, u sadašnjost su me vratili jedino “pametni” telefoni čije su kamere bilježile svaku kretnju limenih antikviteta.

Kao jedini natjecatelji iz Hrvatske, natjecali smo se s vozačima iz Italije, Slovenije i Njemačke. Sama utrka sastojala se od dva tipa vožnje. Na moje oduševljenje, nijedan od njih nije podrazumijevao životno opasno utrkivanje po uskim pograničnim cesticama Italije i Slovenije, kako sam si toga jutra zamišljao. Prvi je uključivao laganu vožnju i pronalazak puta do početka prvog ispita vremenske točnosti.

Moj zadatak bio je pokazivati Dominiku točan put do starta svakog od ispita točnosti koji su se vozili po Monte Calvariju, obližnjem brdu na 241 metru nadmorske visine. Vožnja po prekrasnoj prirodi i gradiću čije ulice ispunjavaju stare rustikalne kuće s dotjeranim vrtovima i vinogradima cijelo su mi vrijeme odvlačile pažnju s knjige puta u kojoj su pisale smjernice. Željeznički kolodvor Transalpina koji je na granici sa Slovenijom te palača Attems samo su neke od zanimljivosti koje smo mogli vidjeti putem.

ISPITI TOČNOSTI

“Nikad nisam imao boljeg suvozača”, rekao je Dominik što je u meni izazvalo zadovoljstvo, ali i stvorilo pritisak jer sam bio svjestan da je pred nama još dugačka vožnja. Ispiti točnosti sastojali su se od nekoliko sličnih etapa. Na tlu su bili senzori koji su, pokrenuti prelaskom kotača po njima, mjerili vrijeme koje je pojedinom autu bilo potrebno za određenu relaciju. Na primjer, za relaciju od 50 metara, zadano vrijeme iznosilo je sedam sekundi, a svaki ju je natjecatelj u vremenu najbližem zadanom, morao proći. Oni prebrzi ili prespori “nagrađeni” su kaznenim bodovima. Nakon prvog ispita točnosti i podulje vožnje, krenuli smo u potragu za putom koji nas je vodio dalje, ovoga puta u lokalnu vinariju Nadali gdje je vozače i suvozače čekala okrepa u obliku ukusnih sireva i vrhunskih vina.

Pred nama su bila još dva ispita točnosti za koje smo, prolazeći kroz mjesta obilježena kao mjesta poznata iz Prvog svjetskog rata, bez većih teškoća našli pravi put. Jedan od natjecatelja iz Slovenije, Boris Vrhunc imao je problema s nalženjem puta i često smo prepoznali njegov crveni Alfa Romeo kako vozi u suprotnom smjeru od onog koji je prikazan u knjizi puta. Njegovu se suvozaču, očito, jako svidjelo talijansko vino.

“Već 17 godina, otkako sam otišao u mirovinu bavim se oldtimerima, a utrke vozim posljednjih osam”, kaže Vrhunc i dodaje da dijelove nabavlja posvuda - nešto se nađe u Sloveniji, a često mora naručivati iz Njemačke ili Italije.

NAKON UTRKE - SPECIJALITETI

Kraj je stigao brzo. Iako sam u automobilu proveo više od pet sati, sadržaj koji je nudila ova utrka učinio je to vrijeme prividno kraćim. Proglašenje pobjednika i dodjela nagrada održavala se u Villi Nachini gdje smo mogli uživati u specijalitetima talijanske kuhinje koje su organizatori pripremili za natjecatelje. Naš plasman bio je jedanaesto mjesto od ukupno pedesetak natjecatelja.

“Vi ste oni iz zelenog Fiata, je li tako? Dobro vam je išlo, primijetili smo da su se neki natjecatelji izgubili putem”, komentirao je Fabio koji je cijelu utrku fotografirao sa skutera.

“Iako se ovime bavim već sedam godina i vozio sam više od 30 utrka, ovo je prvi put da sam išao u inozemstvo s ovim automobilom, a sve skupa mi se činilo puno napornijim nego inače”, zaključio je Dominik nakon utrke te uspješno izdržao put nazad kući koji je još bio pred nama.