Mjesto nostalgičnih sjećanja postalo centar kineskih prodavaonica

Kada mojoj generaciji spomenete Trst, prvi je odgovor “tamo su naši starci kupovali traperice“. I ne samo traperice – čizme, rižu, kavu, jakne tankerice, prašak za rublje, majice Fruit of the Loom koje bi zamirisale kad bi pogrebao naljepnicu, Coca-Colu u limenkama...

Mojoj je generaciji prilično neshvatljivo da po kavu treba odlaziti u drugu državu. Nije li jednostavnije kupiti je u obližnjoj prodavaonici? Pa sad, netko voli Nescafe, netko Jacobs, netko Franck, netko Illy, netko Meinl... i tako biraj do kraja polica. Svega ima. Još je jednostavnije naručiti kavu u kafiću i žaliti se da konobar nije napravio dobru pjenu.

CRVENI I ZELENI MOST

No ja sam na kavu ipak pošao u drugu državu, gdje drugdje nego u Italiju, u Trst, i kako drukčije nego autobusom rano ujutro.

Trst je pogranični grad koji je državnom granicom posve odijeljen od svog zaleđa koje pripada Sloveniji, a s Italijom je povezan samo uskim pojasom kopna. Autoceste ga vežu s ostatkom Italije i sa Slovenijom, ali nedostaje cestovna poveznica s Hrvatskom. U oštroj konkurenciji Rijeke i Kopra, Trst je najveća luka na Jadranskom moru, a najviše se razvio pod upravom Habsburgovaca.

Nakon Drugog svjetskog rata, kad je Italija vratila Istru Hrvatskoj, izbio je ozbiljan sukob zbog Trsta i iz toga je doba ostala parola “Trst je naš” (reklo bi se da je poslije dobila drugo značenje, mnogo veselije).

Posebna, međunarodno priznata država nazvana Slobodni teritorij Trsta osnovana je 1947. i postojala je do 1954. godine. Tada je potpisan Memorandum o razumijevanju između Jugoslavije i Italije kojim je Slobodni teritorij Trsta podijeljen na Zonu A (koja obuhvaća sam grad) i nad kojom je upravu dobila Italija i Zonu B (današnje Slovensko primorje i Istra do rijeke Mirne) kojom je upravljala Jugoslavija. Takvo razgraničenje je definitivno potvrđeno Osimskim sporazumima 1975. godine.

Kada sam iz autobusa vidio Trst, pomislio sam: “Gle, jako velika Rijeka”. Spustivši se s brda u grad, imali smo osjećaj kao da smo došli kod nas na more. Otišli smo do Crvenog i Zelenog mosta, na Ponte Rosso i Ponte Verde.

TIPIČAN ŠOPING-DAN

Ponte Rosso je upisan u kolektivnu memoriju kao zborno mjesto jugošopinga, tu se kupovalo, isprobavalo, cjenkalo, trpalo u vrećice, preodijevalo, čekalo autobus... Ruku na srce, bilo je finijih dijelova Trsta sa skupljim i kvalitetnijim prodavaonicama, zalazili su naši ljudi i u takve. Postojala je i posprdna uzrečica “odijeva se na Ponte Rossu”. A danas su se u taj dio grada uselili Kinezi i otvorili svoje prodavaonice s tipičnom ponudom i cijenama.

Profesorice talijanskog jezika s VERN-a Marta Račić i Ana Bačić, koje su putovale sa mnom i prijateljima, uživjele su se u priču i uspomene, bilo je to vrlo simpatično slušati. Meni je bilo najzanimljivije umijeće odijevanja nekoliko džempera, jakni, kaputa, hlača... jedno preko drugoga i u ljetno doba da bi se nekako izašlo na kraj s carinicima.

Nije da se u Trstu danas nema što vidjeti. Obišli smo glavni gradski trg, Trg ujedinjenja Italije na kojem je Gradska vijećnica, a osim raskošnih pročelja zgrada, zanimljiva je fontana inspirirana stranama svijeta.

Razgledali smo i kaštel Miramare, sagrađen za Maksimilijana Habsburškog i njegovu ženu Charlotte od Belgije. Iako je Maksimilijan Habsburški izgubio život u državnom udaru u Meksiku, a njegova se žena ponovno udala, kaštel je ostavljen gradu Trstu. Unutrašnjost je slična ostalim habsburškim dvorcima, ali kažu da je to bio najdraži ljetnikovac carice Sissy.

DVOJAK ODNOS

Na povratku u Zagreb zanimalo me pak kako je izgledao jedan dan kupnje u Trstu osamdesetih. U razgovoru s profesoricama doznao sam da su tada bile popularne kuhane belgijske levisice 501 (moj tata bi svakako dodao i wranglerice). Obvezni shopping suveniri bile su žvakaće gume Brooklyn, mirisne gumice i bilježnice. Profesorica Bačić se prisjetila kada je prvi put probala Coca-Colu, to “piće kapitalizma”.

Profesorica Račić se pak kroz smijeh sjetila kako su Tršćani imali dvojak odnos prema “Jugovićima”. Bili su im dragi zbog novca koji su ostavljali i mrski zbog vrećica, smeća i odbačene odjeće koju su također ostavljali za sobom, sve kako bi u slojevima nove odjeće prošli carinu. Jedan od starijih putnika u autobusu sjetio se kako su njega ipak carinili kada je pokušao skriti 10 VHS kaseta.

Uz doživljaj današnjeg Trsta i priče iz nekih drugih vremena, proveo sam ugodan dan. Putem nisam pojeo sve kekse, žvakaće i sokove koje sam ponio sa sobom, a za te “delicije” koje sam ujutro prije puta kupio u svom kvartovskom dućanu, nekad se išlo “preko grane”. Nisu me boljele natečene noge, nisam u Trstu ostavio ni novac, ni živce, ni hrpu smeća. Vratio sam se iz Trsta u jednoj majici, jednim hlačama, jednoj ljetnoj vesti i jednim cipelama, baš kako sam i pošao iz Zagreba. A carinika ni na vidiku.