Od džungle do vrhova Himalaje

Tijekom sedmodnevnog uspona polako smo zaboravljali na nedaće koje su snašle tu zemlju, a sve se više prepuštali prirodnim planinskim ljepotama, koje zanemaruju prolaznost civilizacije ispod nje

Netom nakon odluke da pođemo na ovo egzotično putovanje, Nepal su pogodila dva velika potresa. Jedan u travnju, a drugi u svibnju prošle godine. Poginulo je više od 8000 ljudi, a najteže je pogođen glavni grad Kathmandu u kojem su srušeni i stoljećima stari hramovi. Pojedina sela sravnjena su sa zemljom duž cijele doline, a više od 100.000 ljudi ostalo je bez domova. Međutim, mene i moju grupu prijatelja to nije pokolebalo da ostvarimo svoj san o planinarenju po veličanstvenoj Himalaji, a u grupi s nama avanturu je dijelilo još sedam Hrvata.

Nedugo nakon dolaska doznali smo da je u zemlji nestašica nafte i plina jer im je jedini uvoznik, Indija, zatvorio granice. Da sve bude gore, to se dogodilo usred jedne od dviju kratkih turističkih sezona u godini. Dok je prvu sezonu pogodio potres, druga se morala boriti za goste koji su bili uskraćeni za mnoge turističke sadržaje i ugostiteljske objekte koji nisu mogli pružati svoje usluge.

ŽIVOPISNI GRADOVI

Sletjevši u glavni grad, prvi su dojmovi potvrdili da će ovo biti prava avantura. Vožnja na krovu gradskih autobusa, psi koji spavaju nasred ulica, krave koje jedu iz razbacana smeća, čopori majmuna koji skaču po krošnjama drveća i krovovima hramova, šarenilo dućana u prizemlju gotovo svake zgrade, mirisi živopisnih tržnica i kaotični promet u kojem ne postoje prometni znakovi i semafori, ostavlja dojam da smo zaista na drugom kraju svijeta.

Zahvaljujući našem fenomenalnom vodiču Kristijanu Grubišiću Grubi, koji već sedam godina vodi ture po Nepalu, u kratkom razdoblju, u dva tjedna, doživjeli smo i više no što smo očekivali. Grubina dugogodišnja poznanstva lokalnih ljudi i dobro poznavanje Kathmandua omogućili su nam da vrhunski jedemo, kupimo kvalitetnu, a povoljnu planinarsku opremu te doživimo kako zapravo Nepalci žive i razmišljaju.

Iz Kathmandua smo se uputili u drugi najveći grad Pokharu, oko 200 kilometara zapadnije. Vožnja brdovitim krajolikom uz rijeku po kojoj smo skratili put raftingom bila je uistinu živopisna. Na poluasfaltiranim cestama mogu se vidjeti šareni kamioni i autobusi kojima vrlo često fali poneki prozor koji nadomjeste običnim najlonom, ili ničim. U jednom smo trenutku vidjeli i kozu koja jede smoki iz ambalaže nasred ceste i ne da se smesti melodičnim trubama vozila koja ju vješto zaobilaze u brzini. Ne mogu reći da je vožnja takvim cestama bezopasna, ali mi se čini da sam se s vremenom na to naviknuo. Na mnogo mjesta mogu se vidjeti i odroni prouzročeni potresima i silnim kišama u ljetnoj sezoni monsuna.

ANNAPURNA SANCTUARY TREK

Došavši u Pokharu, mjesto s kojeg se kreće na svjetski poznati Annapurna sanctuary trek, naziru se vrhovi Himalaje s nadmorskim visinama višim od 7000 metara. S nama su išla i četiri unajmljena nosača, što je vrlo poželjno bez obzira na to koliko opreme sa sobom nosili. Za naše uvjete njihove usluge su jako jeftine, a njima je to jako dobra i brza zarada. Na samom treku bilo ih je mnogo, a koliko je njihov posao uistinu težak, primijetili smo kada bismo vidjeli kako i stari i mladi nose čak po 50 kilograma tereta na leđima kako bi opskrbili sela ili alpinističke ekspedicije. Porkhas, najstariji nosač u svojim četrdesetim godinama, govori da se poslije turističke sezone vraća u rodno selo kako bi obnovio srušene kuće i omogućio svojoj obitelji mjesto za život nakon razornih potresa.

Tijekom sedmodnevnog hodanja prema Annapurna baznom kampu (ABK) polako zaboravljamo na nedaće koje su snašle ovu zemlju, a sve se više prepuštamo prirodnim ljepotama planine, koje zanemaruju prolaznost civilizacije ispod nje. Zbog visinske razlike, svakodnevno hodanje trajalo je oko šest sati sa stankama za odmor. Prolazili smo pored moćnih rijeka, vodopada, rižinih polja, pa preko visećih mostova i kroz lokalna sela, a na trenutke, u daljini su se kroz oblake otvarali i zatvarali zaleđeni vrhovi najviših planina na svijetu. Iscrpno hodanje nadoknadili bismo toplim vegetarijanskim obrokom i čajem od đumbira i limuna u brojnim odmorištima.

PRIZOR ZA PAMĆENJE

Penjući se prema ABK-u, biljnog pokrova je sve manje, a temperature su sve niže. Koraci polako postaju teži zbog rjeđeg kisika. Srećom, nitko od suputnika nije dobio visinsku bolest, u suprotnom bismo morao odustati od daljnjeg uspinjanja. Trenutak koji me se najviše dojmio jest buđenje u četiri sata ujutro na nešto nižem baznom logoru svetog vrha Machapuchare na nadmorskoj visini od 3700 metara te hodanje do ABK-a na 4150 metara kako bismo doživjeli izlazak sunca. Okruženi vrhovima višim od 7000 metara nadmorske visine, obasjani mjesečinom, brzo smo se razbudili i puni energije krenuli po stazi. Pogled je bio neopisiv, a u jednom trenutku Sunce lagano izlazi i u zlatnoj boji obasjava vrhove i snijeg podignut jakim vjetrom u daljini. Prizor koji ću pamtiti cijeli život.

Iako nas je nakon treka teško bilo što moglo više impresionirati, bilo je tu još sadržaja. Zanimljivo je da su na samo 200 kilometara zračne linije od ABK-a džungle s temperaturnom razlikom većom od 30 stupnjeva Celzijevih. Tako smo se uputili prema nacionalnom parku Chitwan, gdje smo hodali i jahali na slonovima kroz džunglu u okruženju nosoroga i krokodila. Tamo smo upoznali karizmatičnog vodiča Aasisha Regmija, koji je također odlučio pomoći u obnovi srušenih škola nakon završetka turističke sezone. Aasish je bio vrlo simpatičan i toliko nas je zavolio da smo mu na odlasku morali obećati da ćemo se vratiti dogodine. Nakon povratka u Hrvatsku, bilo je potrebno određeno vrijeme za prilagodbu. Kao da su svakidašnji problemi ovdje postali trivijalni spram njihovih.