Argentinska metropola kao otok okružen naseljima mizerije

Kad sam u veljači prošle godine prvi put kročila na argentinsko tlo, moje znanje o toj zemlji bilo je dosta skromno. Moglo se sažeti u četiri prilično široka pojma: vino, meso, gaucho i pampa.

Nakon pet mjeseci provedenih u Buenos Airesu na studentskoj razmjeni moja se slika o Argentini, odnosno o njenu društvu, prilično promijenila. Osim što sam doznala da u Argentini taj isti gaucho nema pretjerano pozitivno značenje i da bi mnogi sebe opisali više kao Europljane nego kao “Latinose”, doznala sam i da se argentinsko, od većine europskih društava, razlikuje upravo po tome što je unutar sebe drastično različito.

VILLE NE ZNAČE BOGATSTVO

I Gabriel Berdou, student geografije na Filozofskom fakultetu u Buenos Airesu, složio bi se sa mnom da je socijalna nejednakost, koja se najbolje vidi u naseljima siromaštva oko Buenos Airesa, jedan od najvećih problema tamošnjeg društva.

“Nemoguće je reći koliko villa ima u Buenos Airesu. On je njima okružen, ali da je isto tako i od njih izoliran, poput otoka do kojega voda siromaštva ne dopire”, opisuje mi osebujnim “geografskim” rječnikom Gabriel.

Iako nema službenih podataka o tome kako su ville, siromašna naselja na rubovima grada, nastale, povijesno se njihov početak može smjestiti u vrijeme peronizma. Gabriel, koji u Buenos Airesu živi već 10 godina, u nekom od naselja mizerije (villas miseria), kako ih tamo zovu, bio je dvaput u životu, a ja sam ta naselja samo površno vidjela, iz vlaka na putu prema malom selu Cardales pokraj Buenos Airesa. Prizor aluminijskih fasada kuća koje nemaju prozore i djece koja se igraju na hrpi smeća pomalo me rastužio, ali me je kamenje koje je tu i tamo bačeno na vlak uplašilo. Ipak, ubrzo sam shvatila da je putnicima normalno gledati kako djeca iz villa kamenjem “pozdravljaju” vlakove koji prolaze pokraj njihovih kuća, ali se tamo ne zaustavljaju.

“Do naselja mizerije ne dolaze policijska vozila niti njihove sigurnosne kamere. Ne dolaze tamo ni školski profesori, a kao očekivana posljedica toga, nastaju ilegalna tržišta i raste kriminal”, opisuje ovaj student geografije koji je bio jedan od rijetkih koji su bili spremni progovoriti o siromaštvu i socijalnoj nejednakosti u Argentini.

BEZ POLITIČKE INICIJATIVE

Procjenjuje se da u naseljima mizerije, koja se prostiru oko glavnog argentinskog grada, živi oko četiri milijuna ljudi. To je nešto manje od trećine stanovnika koji žive u krugu 100 kilometara od središta Buenos Airesa u uvjetima koji su, blago rečeno, zastrašujući.

Nebriga o ekstremnoj socijalnoj nejednakosti i nedostatak političke inicijative da se ona ublaži, golem strah od stanovnika villa, koji u grad dolaze raditi, ali i krasti, upadati u kuće, otimati i prodavati drogu, samo su neke stvari koje obilježavaju Argentinu.

Ipak, nakon pet mjeseci provedenih u Buenos Airesu, moram reći da je njegovo povijesno središte prekrasno. Moja profesorica tanga, Hrvatica koja je također posjetila Buenos Aires, i ja, složile smo se da ima nešto posebno u tom gradu i vožnji biciklom njegovim ulicama.

UŽURBANI CENTAR

Ima nešto i u naravi stanovnika Buenos Airesa. Pričljivi su i simpatični, a po njihovu načinu komunikacije lako se da zaključiti da su zadržali mediteransku kulturu i šarm svojih predaka. Uvijek užurban, ali i veseo centar grada, njegova vozila, zakrčene ceste, podzemnu željeznicu, bučne autobuse i nervozne vozače koji stalno trube, mogu čuti i sada. Jedino mi možda, za pravi doživljaj, nedostaje nekakva parilla (restoran u kojemu se poslužuje meso na roštilju) u središtu grada, do koje bih doputovala ulicom Corrientes u podzemnoj željeznici, a u kojoj bih tijekom vožnje vjerojatno poslušala nastup veselog bubnjara ili pak tužnoga gitarista, a možda i kupila ilegalno uvezenu čokoladu iz Brazila.