Dragulji povijesti u kojima je svaki stranac dobrodošao

Kako se ne zaljubiti u ljude i zemlju kada vam u slastičarnici daju dodatni kolač jer ste drugi put u danu došli k njima. Jedina zemlja u kojoj me svako mjesto ostavilo bez daha od ljepote, koliko god zvučalo kao klišej

Većina klinaca sanja da će barem na trenutak postati dijelom bajke. Oni najoptimističniji taj san ne zaborave ni kasnije, ma koliko se činio smiješnim. Hodajući parkom Pena u blizini grada Sintre, ispunio sam svoju dječačku maštariju. Za jedinstvenost parka zaslužan je kralj Ferdinand II., koji je zahtijevao da se u njemu posade biljke iz Azije, Sjeverne Amerike i Europe, unatoč uvjeravanjima da je to nemoguće. Čudesna strana prirode Ferdinandovu je želju pretvorila u jedan od najnevjerojatnijih parkova u svijetu. Najveća magla koju sam ikad doživio skrila je najveći dragulj parka, palaču Pena, koja je do 1910. godine bila ljetna rezidencija kraljevske obitelji. Palača izgleda kao da ju je crtao neki zaigrani umjetnik, prepuna različitih boja i zanimljivih detalja, a izolirani položaj bio je idealan da vladari ljetne mjesece provode u jednom od sedam čuda Portugala. Magla je stvorila dašak misterija oko palače i činilo mi se kao da, osim nje, ne postoji ništa drugo na svijetu. Na nekoliko sati postao sam dio portugalske bajke.

VELIČANJE POVIJESTI

Iako me odredište privlačilo već godinama, čekao sam pravi trenutak za svoju portugalsku avanturu. Odlazak prijateljice na razmjenu Erasmus u gradić Viseu pružio je idealnu prigodu. Taksist u šezdesetim godinama, koji me vozio od lisabonske zračne luke do hostela, ponosno mi je rekao da sam došao u najljepšu zemlju u Europi te dodao da ću u devet dana moći upoznati pravi duh Portugala. Početna stanica bila je prijestolnica i grad o kojem sam čuo brojne hvalospjeve. Ipak, tek kad izađete na ulicu i izgubite se u nepoznatom, možete doživjeti neko mjesto. Prvi dan odlučio sam hodati cijelim gradskim središtem kako bih otkrio što više pojedinosti koje Lisabon čine posebnim. Avenida da Liberdade koja vodi do velikog parka Eduarda VII., podsjetila me na barcelonsku La Ramblu i vratila u doba maturalca kad sam prvi put otkrivao Pirinejski poluotok. Grad veliča vrijeme kad je Portugal bio prvo svjetsko carstvo i jedna od vodećih gospodarskih sila, što dokazuje ime jednog od glavnih trgova, Praça do Comércio (Trg trgovine). Povijest je ovdje izrazito važna i jedan je od razloga zašto je grad među najpopularnijima u Europi. Lisabon je dom najstarije knjižnice na svijetu, a maurski dvorac São Jorge pruža impresivan panoramski pogled na grad. Povijest je najvidljiva u jugozapadnom dijelu Lisabona, Belému, koji se, uz svjetski poznatu slasticu pastéis od lisnatog tijesta, može pohvaliti i samostanom Sv. Jeronima, spomenikom Padrão dos Descobrimentos, posvećenom otkrićima, i kulom Belém.

Bajkovit osjećaj svojstven je i za Quinta da Regaleiru, bivšu ljetnu rezidenciju bogataške obitelji Carvalho Monteiro. Svojim je utvrdama, palačom, jezerima i podzemnim tunelima, mjesto koje me se, uz Penu, najviše dojmilo u cijelom Portugalu. Hodajući rezidencijom, jednostavno izgubite osjećaj za stvarnost.

GDJE ZEMLJA PRESTAJE...

Isti je osjećaj karakterističan za mjesto udaljeno dvadesetak minuta od Sintre. Gdje zemlja prestaje, a more počinje... Tako je Luís de Camões, velikan portugalske književnosti, opisao najzapadniju točku europskog kontinenta, Cabo da Roca. Obvezna turistička stanica države na obali Atlantskog oceana. Unatoč tome što svakodnevno privlači mnogo turista, doživjeti to mjesto poseban je osjećaj. Jer znate da u tom trenutku ne postoji nitko tko je zapadnije od vas na europskom kopnu. Da mi prijateljica ne studira u Viseu, gotovo sigurno nikad ne bih posjetio taj gradić za koji nisam niti čuo do ovog ljeta. Impresivna katedrala iz 13. stoljeća najpoznatija je znamenitost slikovitog Viseua, a mirna atmosfera odmah otkriva zašto nosi laskavu titulu najboljeg grada za život u Portugalu.

Ako je Lisabon bio početna stanica putovanja, red je bio završiti s drugim nogometnim središtem, Portom. Grad vina i dom popularnog jela francesinhe savršena je stanica za kraj zbog easy-going pristupa, koji je uvijek teže osjetiti u glavnom gradu. Porto je samo učvrstio moje oduševljenje Portugalom i ljudima koji su posebno otvoreni prema strancima. Kako se ne zaljubiti u ljude i zemlju kada vam u slastičarnici daju dodatni kolač jer ste drugi put u danu došli k njima. Jedina je ovo zemlja u kojoj me svako mjesto ostavilo bez daha od ljepote, koliko god zvuči kao klišej. Portugal je doista država u kojoj bi svaki od putničkih klišeja bio ispravan. Moja portugalska bajka nije trajala nekoliko sati u Peni, trajala je punih devet dana. Obrigado Portugal!